advent (došašće)

inscenacija sv. Nikole i Krampusa, početak XX. st., Varaždin

advent (došašće), u crkvenoj godini, četverotjedno razdoblje duhovne priprave za Božić, kao spomen na četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska. Doba smirenosti i poniznosti, u kojemu vjernici ne prakticiraju veće svjetovne proslave, poput svadbenih; obilježavaju ga post i molitva. Pjevaju se stare adventske pjesme, u kojima se naviješta dolazak Spasiteljev, rastjeruje mrak i priziva svjetlost, poput Ptičice lijepo pjevaju, Zdravo budi, Marijo, Padaj s neba, roso sveta ili Visom leteć ptice male, refren koje, srca gore, evo zore, slikovito dočarava adventsko vrijeme. Pohađaju se rane mise, zornice, na koje se nekad išlo s upaljenim bakljama od tesana osušenog drva poput luči ili uz svjetlo posebnih ručnih svjetiljki (lampaša ili fenjera). U dugim adventskim večerima, u obiteljskome okruženju, uz toplu peć, žene su pripravljale raznovrsne božićne ukrase od slame i papira, pozlaćivali su se orasi i lješnjaci, zamatali u sjajni papir i pripremale crvene jabuke, a muškarci su se bavili izradbom ili pripremom božićnih jaslica. Svjetlost, jedan od osnovnih predbožićnih motiva, dočaravaju četiri plamena na adventskome vijencu, koji je kao običaj u zagorske krajeve stigao sa sjevera Europe. Zelenilom pak, isklijalom pšenicom u posudi te nekoć zelenom granom, a danas božićnim drvcem, izriče se želja za rastom, vitalnošću, napretkom i svekolikim obiljem. Božićna šenica, sije se u Hrvatskome zagorju na spomendan sv. Barbare (4. XII), češće sv. Lucije (13. XII). Svetu Barbaru, prvu od troje najpoznatijih svetaca u adventu, na ikonografskim prikazima jedinu sveticu s kaležom u ruci, svojom su zaštitnicom smatrali osobito pripadnici pogibeljnih zanimanja, poput rudara, primjerice u Radoboju. Sv. Barbaru osobito su štovale žene pa se na njezin spomendan nisu radili tzv. ženski poslovi, poglavito predenje, tkanje i šivanje. Po narodnome vjerovanju posebno značenje ima 12 dana između Lucijina dana i Badnjaka. Po njima se predviđalo kakvo će biti vrijeme u sljedećih 12 mjeseci. Sv. Lucija (13. XII) smatra se zaštitnicom vida i očiju, zapravo simbolom svjetlosti. Vjerujući u posebnu moć sv. Lucije, djevojke su tih dana popunjavale 12 papirića s imenima potencijalnih izabranika, ne bi li doznale tko im je budući suprug. Na spomendan sv. Nikole (6. XII) uobičajeno je darivanje djece u cipelu ili čizmicu, ostavljenu pred vratima ili stavljenu u prozor. Prije se darivalo skromno, pokojom jabukom, orahom, poslije narančom, suhom smokvom ili bombonom. Osim u crkvi, danas i u školi, kostimirani je sv. Nikola, zajedno s Krampusom, nekad davno prolazio ulicama, zalazeći i u kuće i pitajući djecu jesu li dobra i slušaju li starije ili znaju li moliti, za što bi bila nagrađivana, a u slučaju da nisu bila dobra, Krampus im je (crn, namazan čađom ili crnom pastom za cipele) uz zvukove lanaca prijetio, plašeći ih i šibama.

J. Barlek