agrarna reforma

usitnjeni posjedi u okolici Lobora

agrarna reforma, skup mjera koje provodi država radi promjene vlasničkih odnosa u poljoprivredi. Uključuje promjene u posjedovnim odnosima (ukidanje kmetstva ili robovlasničkih odnosa), drugačiju raspodjelu zemljišnoga posjeda (podjelu veleposjedničkoga zemljišta siromašnim seljacima), ali i drugačiju diobu zemljišta između seljačkih posjeda različitih veličina. Hrvatska je, a tako i Hrvatsko zagorje, imala tri agrarne reforme. Prvu je ostvario 1848. ban Jelačić: oslobodio je kmetove i dao im u vlasništvo zemljište koje su stoljećima obrađivali njihovi predci. Druga je provedena 1919–41: razriješeni su kolonatski i drugi polufeudalni odnosi u Dalmaciji i Hrvatskome primorju, a preostalim velikim posjedima oduzeto je mnogo zemljišta. Treća agrarna reforma bila je 1945–48: zemljište je oduzeto velikim posjednicima i imućnim seljacima, ali su uzeta i zemljišta banaka, odseljenih Nijemaca, crkvena i druga zemljišta. Zemlja je podijeljena ponajprije seljačkim radnim zadrugama i državnim dobrima, a manje od polovice dobili su siromašni seljaci.

U Hrvatskome je zagorju nakon ukidanja feudalnih odnosa sredinom XIX. st. i poslije došlo do raspada kućnih zadruga i usitnjavanja posjeda što je za posljedicu imalo gospodarsku neisplativost i agrarnu prenapučenost. Nakon Prvoga svjetskog rata državne su vlasti provodile novu agrarnu reformu koja je obuhvatila eksproprijaciju veleposjeda (uključujući crkvene), ukidanje preostalih kmetskih i sličnih odnosa, zakonsko reguliranje odštete, prelazak velikih šuma u državno vlasništvo, ponajprije radi smirivanja nezadovoljnoga seljaštva (nemiri 1918–19), potiskivanje utjecaja stranih zemljoposjednika te stvaranje većih seljačkih gospodarstva. U zagorskome području seljaci su opet dobili velik broj malih parcela. Ta politika poslije je ocijenjena neuspjelom jer je gospodarski oslabila veleposjede, osobito u Zagorju, gdje su vlasti bile najrigoroznije prema plemićima, a istodobno nije povećala seljačka gospodarstva. Među likvidiranim veleposjedima u Hrvatskome zagorju bio je, primjerice, veleposjed grofova Erdődyja u Novome Marofu, koji je postao državnim vlasništvom na kojemu je organizirano lječilište. Propali su i Vranyczanyjevi u Oroslavju, Bedekovići, Keglevići, Kukuljevići, Kuševići, Patačići, Sermageovi, Oršići, Ožegovići, Bužani Rauchovi. Pojedini plemići nisu se htjeli iseliti iz svojih dvoraca, no ostavši bez zemlje i šume, nisu ih imali čime održavati pa su dvorci u tome razdoblju počeli propadati. Nasuprot tomu, grofica Anka Jelačić uspjela je očuvati veleposjed Novi dvori osnutkom zaklade za stradale i osiromašene kao i za školovanje mladeži. Draškovići su uspjeli zadržati Trakošćan, a grof M. Bombelles nastojao se svim silama održati na svojim posjedima Opeki i Petrijancu, među ostalim i sredstvima dobivenim od intenzivne sječe šume. Uz provođenje agrarne reforme, provodila se i kolonizacija stanovništva Hrvatskoga zagorja u druge dijelove zemlje, ponajviše na slavonsko područje, no zbog manjka političke potpore (prednost je redovito davana srpskim kolonistima) i otpora stanovništva, kolonizacija nije imala znatnije uspjehe. Nakon Drugoga svjetskog rata sva privatna zemljišta veleposjednika i Crkve oduzeta su i nacionalizirana. Tako je, primjerice, Okružna komisija za provođenje agrarne reforme u Krapini 1946. provela eksproprijaciju crkvenih posjeda šest župa i franjevačkoga samostana. Istodobno se provodila i kolonizacija stanovništva iz gusto naseljenih područja u rjeđe naseljena područja, u kojoj se i dio stanovnika Hrvatskoga zagorja, nevoljko i uz otpore (zbog loših prijašnjih kolonizacijskih iskustava), naselio u vojvođanska, baranjska i srijemska područja.

LIT.: Z. Šimončić-Bobetko, Agrarna reforma na području Hrvatskog zagorja, Međimurja i Podravine u međuratnom razdoblju, Povijesni prilozi, 7(1988) 1. • ista, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj, 1–2, Zagreb 1997–2000.

D. Vojak i M. Klemenčić