Aka

Aka (Acha, Agha, Acsa, Ača), velikaška obitelj mađarskoga podrijetla. Rodonačelnik obitelji bio je ugarski velikaš Aka (Aga), koji je došao u srednjovjekovnu Slavoniju potkraj XI. st. zajedno s kraljem Ladislavom I. Arpadovićem (1077–95), koji ga je obdario velikim posjedima oko Medvednice i postavio vjerojatno za prvoga župana Zagrebačke županije. Vratislav I. spominje se potkraj XII. st. kao zagrebački župan. Imao je sedam sinova, među kojima je najstariji bio Vratislav II., također zagrebački župan. Vratislav II. u građanskome se ratu između kralja Emerika Arpadovića (vladao 1196–1204) i hrvatskoga hercega Andrije II. Arpadovića (kralj 1205–35) priklonio Andriji II., pa mu je on 1209. izdao ispravu kojom mu je potvrdio posjede što ih je obitelj tijekom toga sukoba izgubila. U ispravi se navodi petnaest posjeda (predija) koji su pripadali Akinu rodu, a samom Vratislavu II. kralj Andrija potvrdio je vlasništvo nad njih devet (Dobra /Stenjevec/, sv. Martin /Podsused/, Poljanica /Bistra/, Črnec, Stubica, Bistrica, Horsouz /Hruševec Kupljenski/, Plešivica i Rugvica). Ostalih šest posjeda držala su Vratislavova braća i njihovi rođaci. Rod se do kraja XIII. st. razgranao u jedanaest loza. No, zbog čestih sukoba među granama Akina roda dio njih je propao i ne spominje se više u povijesnim izvorima, a 1270-ih neke loze Akina roda (Vučini sinovi Detrik i vjerojatno Berislav te Borkovi sinovi Petar, Potola i Bork), koje su imale posjede na području oko Gornje Stubice i u njegovoj blizini, oko Sekireva Sela, Planine i Kašine, osiromašile su zbog gladi i neimaštine te bile prisiljene prodati svoje posjede i staviti se pod zaštitu zagrebačkoga biskupa. Loza Arlanda I. (? – 1289), vjerojatno Vratislavova sina, uspjela se snaći i prikloniti tada moćnim Babonićima, u kojima su našli oslonac za preživljavanje, a zadržali su i župansku čast (Petrov sin Herenk, Detrik iz Vučine loze, Ivan I. Arlandov). God. 1298. pripadnici Akina roda pokušali su pred Zagrebačkim kaptolom riješiti krizu u kojoj su se našli zbog međusobnih sukoba. Bili su podijeljeni u dvije skupine: jednu su predvodili sinovi Arlanda I., Nikola I. (1287–1314) i Ačk (Agk) (spominje se oko 1298), uz koje su bila trojica sinova njihova brata Ivana I. (spominje se 1271), Dionizije, Grgur iAtika (Athycha), a drugu Matej, sin Detrikov iz Vučine loze Aka. Pomirili su se i pristali na »vječnu slogu« jer su predugo trpjeli neprijateljstva, razmirice i ubojstva rođaka, službenika i kmetova te prisvajanje posjeda i međusobna razbojstva. Potom je sudbina velikoga dijela pripadnika Akina roda ostala nepoznata, u povijesnim se izvorima spominju samo sinovi i unuci Arlanda I. Premda su do kraja XIII. st. izgubili i župansku čast, a zbog zaštite, koju su im pružali moćni Babonići, ostali i bez svoje važne utvrde Susedgrada, loza Arlanda I. ipak je jedina nastavila Akin rod. Sva trojica Arlandovih sinova bila su početkom XIV. st. u službi Babonića. Ačkov sin Nikola II. (? – oko 1342) nije imao potomaka, te se loza Arlandijevaca nastavila dalje s Ivanom I., koji je 1278. bio zagrebački župan, i Nikolom I. U prvoj polovici XIV. st. gubi se obiteljsko ime Aka, koje zamjenjuje ime Arlandi (de genere Arlandi). Iako je politička moć Arlandijevaca nastavila slabjeti i nakon odlaska Babonića, njihova je loza prilično narasla te je 1340. i 1342. došlo do diobe posjeda kojom su se potomci Arlanda I. podijelili u dvije grane: gornjostubičku i susedgradsko-donjostubičku. Članovi prve grane, potomci Arlanda II. (? – oko 1342), sina Nikole I., počeli su se otada sve više nazivati Gornjostubički (de Felseo Ztubicza), a Grgurov sin Nikola III. (1340–1372) nazivao se Tóth Susedgradski (Tóth de Zomzed, poslije Zomzedvar, Szomzedwar) i bio je najugledniji pripadnik Arlandove obitelji. Vjerno je služio kralju Karlu I. Anžuvincu i ratovao za nj zbog čega je stekao velik ugled i utjecaj te postao kraljevski vitez (miles noster dilectus). Njegovom zaslugom ponovno su vraćeni obiteljski posjedi izgubljeni potkraj XIII. st. Kralj Ludovik II. vratio mu je utvrdu Susedgrad, a od svojih bratića Martina i Loranda, sinova Dionizija (brata Nikolina oca Grgura), dobio je posjede Slani Potok i Donju Stubicu. Uz to, držao je dio posjeda oko Gornje Stubice (Sveti Matej, Treklanovec, Vinterovec), Ivanec, Jablanovec i Završje kraj Zaprešića, a osvojio je i posjed Zakrapinu (područje između rijeka Krapine i Sutle). Imao je četiri sina: Kristofora, prepozita Glogovnice, Nikolu VI. (oko 1372 – oko 1417), Lovru II. (? – oko 1400) i Ivana III. (? – 1372). Loza susedgradsko-donjostubičke grane Arlandijevaca nastavila se s potomcima Nikole V. (njegov sin Ladislav 1428. naslijedio je susedgradsko-stubičke posjede, no umro je oko 1437. bez potomaka) i Lovrom II., koji je imao dva sina, Stjepana (oko 1401 – oko 1422), koji nije imao potomstva, i Ivana IV. (oko 1402 – oko 1442), koji je imao sina LovruIII. (oko 1401 – oko 1439) i kćer Doroteju (oko 1420–1489). S Lovrom III. izumro je Arlandov rod u muškoj liniji, a jedini nasljednik Arlandova roda ostala je Doroteja, na koju je kralj Albert II. (1437–39) prenio sva prava muškoga nasljedstva. Udavala se dvaput, najprije za Nijemca Hennyngha von Czernina (umro prije 1462), po kojem su njihovi potomci u XVI. st. nosili obiteljsko ime Hennyngh, a potom za Bartolomeja X. Frankapana (umro 1474). Gornjostubička grana Arlandijevaca nastavila je živjeti sa sinovima Arlanda II., Nikolom IV., koji je umro 1367. bez potomaka, te njegovom braćom Ivanom II. (? – 1425) i Lovrom I. (? – 1372). U prvoj polovici XV. st. jedini su nasljednici roda bile Lovrina kći Doroteja i Ivanove kćeri Jelena (Ilka) iLucija te je njihovom udajom izumrla i gornjostubička grana Arlandijeva roda.

LIT.: Lj. Ivančan, Vratislav i pleme Aka, Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904) 1. • B. Čičko, Susedgradsko-stubičko vlastelinstvo nakon seljačke bune (1574–1650) (magistarski rad), Zagreb 2005. • isti, Oppidum sub castro Zomzed, Podsused i susedgradsko vlastelinstvo od XIII. do kraja XVI. stoljeća, u: Podsused: vjerski život i tradicija, kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština, Zagreb 2009. • isti, Stubica u srednjem vijeku, u: Osam stoljeća Stubice, Gornja Stubica–Donja Stubica 2009. • B. Brgles, Stanovništvo i topografija susedgradsko-stubičkog vlastelinstva (cca. 1450. – 1700.) (doktorski rad), Zagreb 2015.

B. Čičko