Alapić od Velikog Kalnika

ostatci Velikoga Kalnika

Alapić od Velikog Kalnika (Alapi de Nagy Kemlek), hrvatska grana ugarske plemićke obitelji (XV–XVI. st.). Zahvaljujući bogatstvu temeljenomu na prihodima s nekoliko većih posjeda u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji, povezivanjem ženidbenim vezama s uglednim ugarskim i hrvatsko-slavonskim velikaškim obiteljima (Batthyány od Alapa, Zrinski, Frankapan, Erdődy, Orehovečki, Drašković) te obnašanjem visokih upravnih i vojnih službi, Alapići su se od sitna seoskog plemstva tijekom prve polovice XVI. st. uzdignuli u velikaški stalež. Podrijetlom su iz ugarske županije Fejér, u kojoj im se u okolici sela Alap nalazio prvotni posjed po kojem su nosili obiteljsko ime. Prvi poznati član obitelji bio je Stjepan (kraj XIV. ili početak XV. st. – poslije 1433), koji se 1432–33. nalazio u pratnji Sigismunda Luksemburgovca prilikom njegova putovanja u Rim na krunidbu za cara. Za boravka u Sieni Sigismund mu je 1432. za vjernu službu darovao udio posjeda Alap, koji se u to doba nalazio u rukama njegova brata ili rođaka Ladislava (kraj XIV. ili početak XV. st. – poslije 1433). Ladislavove posjede naslijedio je sin Andrija (prva pol. XV. st. – poslije 1489). Prije 1460. oženio se Margaretom Batthyány te imao sinove Stjepana iBenedikta, rizničara hrvatsko-ugarskoga kralja Vladislava II. Jagelovića, koji su po majci nosili prezime Batthyány od Alapa. Iz drugoga braka s nepoznatom suprugom potječe Baltazar (druga pol. XV. st. – 1524), rodonačelnik hrvatske grane obitelji Alapić. Prije 1490. stupio je u službu I. Korvina te se kao njegov familijar (vazal) preselio u Slavoniju, gdje je najprije obnašao dužnost Ivaniševa kapetana Medvedgrada, Rakovca i Lukavca (prije 1492–94), čiji su raštrkani posjedi činili jedinstveno vlastelinstvo, a zatim kapetana Varaždina (1494–96), kaštelan Velikoga Kalnika, Krupe i Japre (1494–1502) te naposljetku Božjakovine (1497). Uz to, obnašao je dužnost slavonskoga podbana (s prekidima 1496–1518), plemićkoga sudca Križevačke županije (1501), velikoga župana Križevačke (1502) i Zagrebačke županije (1504. i 1518) te bana Jajačke banovine (1508–11). God. 1519. Baltazar se spominje kao član kraljevskoga suda u Budimu. Kao nagradu za vjernu službu Ivaniš mu je 1500. darovao u Zagrebačkoj županiji kaštel i posjed Vukovinu, a te godine stekao je u toj županiji još i posjede Obrež, Otok, Novake i Podbrežje. God. 1502. I. Korvin mu je na ime duga od 8000 forinti prepustio vlastelinstvo i utvrdu Veliki Kalnik, po kojem će njegovi potomci nositi plemićki pridjevak Velikokalnički ili od Velikog Kalnika (de Nagy Kemlek, de Naghkemlek). Iz brakova sa Zagrepčankom Katarinom Barbarom Schweinpeck (Schweinbeck) von Lothomberg (od Ljutomera) te Helenom Sárkány imao je sinove Jurja (početak XVI. st. – ?), Ivana (početak XVI. st. – 1567) i Urbana te kćeri Barbaru i Katarinu. Baltazarovi sinovi Juraj i Ivan istaknuli su se u borbama protiv Osmanlija. Kada je velika osmanska vojska pod zapovjedništvom velikoga vezira Ibrahima opsjela Petrovaradin, Juraj je s približno tisuću vojnika branio Petrovaradin, koji je predao u zamjenu za slobodan prolaz te ga napustio s 90 preživjelih vojnika. Brat Ivan sudjelovao je u opsadi Pešte (1542) i osmanskoj opsadi Velikoga Kalnika (1553), zbog čega je 1555. bio nagrađen naslovom baruna. Poslije je kao zamjenik Ivana Lenkovića pokazao iznimnu hrabrost u borbama protiv Osmanlija kraj Sv. Jelene blizu Rakovca (1557) te u vojsci bana Petra Erdődyja u Bitki kraj Obreške 1565, a iste je godine s banom Petrom Erdődyjem, Franjom Tahijem, Šimunom i Petrom Keglevićem opsjedao Susedgrad te pljačkao okolna sela. Prva mu je žena bila Margareta Zrinska, sestra Nikole Zrinskoga, a druga Elizabeta (spominje se 1555–72), kći Vuka I. Frankapana Brinjskoga. Ivanov prvi sin bio je kasniji hrvatski ban i vojskovođa Gašpar (prva četvrtina XVI. st. – 4. IV. 1584), koji je poslije očeve smrti naslijedio Vukovinu i Gregurovec. Kao kapetan pobijedio je 17. VI. 1566. kod Šikloša (Siklos) sandžak-bega Muhameda od Tirbale, a pod zapovjedništvom Nikole Zrinskoga branio je Siget te sudjelovao u znamenitome proboju iz utvrde te bio jedan od nekolicine preživjelih, ali su ga Osmanlije zarobili. Kako je bio preodjeven u obična vojnika, a rastom nizak i grbav, Osmanlije su za otkup zatražile samo 500 forinti. Iz osmanskoga zarobljeništva otkupio ga je Nikolin sin, knez Juraj Zrinski. Dana 21. XII. 1569. primljen je u turopoljsko bratstvo, a 1571. postao je gradski kapetan Kaniže (Nagykanizsa). Ban Juraj Drašković postavio ga je za zapovjednika vojske koja je ugušila Seljačku bunu 1573. te za banskoga namjesnika, kada su zemaljskoga kapetana Š. Keglevića u Loboru opkolili njegovi podložnici. Sabravši vojsku, porazio je pobunjenike 6. II. 1573. najprije kraj Kerestinca, a glavninu pobunjeničke vojske potukao je u Bitki kraj Stubičkih Toplica tri dana poslije. Od 1574. do 1578. bio je ban, ali je obavljao samo vojne poslove jer je upravu i sudstvo i dalje vodio ban J. Drašković. Za banovanja posvetio se borbi protiv Osmanlija. Ivanov drugi sin Nikola (? – 1585) naslijedio je od oca Veliki Kalnik. Njegovom smrću izumrla je muška loza Alapića, a parnicu koju su bile pokrenule njihove sestre Barbara, udovica bana Petra Erdődyja, Margareta, supruga Franje Orehovečkoga (Orehoczy) te Ana Marija, Nikolina kći i supruga Petra Draškovića, okončao je 1608. rimsko-njemački car i hvatsko-ugarski kralj Rudolf II. Kako je dugovao Alapićima 13 000 forinti, Rudolf je prepustio Brezovicu i Gregurovec Tomi i Petru, nasljednicima Barbare Erdődy, Vukovinu i polovicu Velikoga Kalnika Marijani i Petru Draškoviću, a drugu polovicu Margareti i Franji Orehovečkomu (Orehoczy).

LIT.: M. Švab, Alapić, Hrvatski biografski leksikon, 1, Zagreb 1983.

K. Regan