Andrić, Ivo

Andrić, Ivo, književnik (Dolac kraj Travnika, 9. X. 1892 – Beograd, 13. III. 1975). Pučku školu polazio u Višegradu, a Državnu veliku gimnaziju u Sarajevu (1903–11). Na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu 1912. upisao povijest, filozofiju i slavistiku, potom je studij nastavio u Beču (1913–14) i Krakovu (1914). Nakon Sarajevskoga atentata pobjegao je u Zagreb, pa u Split, gdje je uhićen, provevši gotovo godinu dana u zatvorima. Amnestiran je u srpnju 1917. U Zagrebu se u Bolnici milosrdnih sestara liječio od tuberkuloze. Nastavio je studij i radio u Narodnome vijeću te diplomatske poslove u Beogradu i inozemstvu (u Grazu završio studij doktoratom; 1924. veleposlanik u Berlinu). U travnju 1941. vratio se u Beograd. Umirovljen, posvetio se književnosti. – Prve pjesme objavio je još kao gimnazijalac u sarajevskoj Bosanskoj vili 1911, a 1914. šest mu je pjesama uvršteno u pregled Hrvatska mlada lirika. God. 1918. jedan je od pokretača i urednika časopisa Književni jug. Iste godine objavljena mu je prva knjiga, zbirka pjesama u prozi Ex Ponto, a 1920. zbirka lirskih zapisa Nemiri, prva pripovijetka Put Alije Đerzeleza te 1924, 1931. i 1936. tri zapažene knjige pripovijedaka (prve su dvije pisane ijekavicom). Najveći uspjeh doživio je romanima Na Drini ćuprija (1945), Travnička hronika (1945) i Prokleta avlija (1954), nastalima u duhu starih franjevačkih kronika i pučkih kazivanja. Napisao je i desetak knjiga drugih proza od kojih su neke objavljene posmrtno (nedovršeni roman Omer-paša Latas, 1976; zbirka Znakovi pored puta, 1976). Od 1946. do 1952. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, a 1961. dobitnik Nobelove nagrade za književnost. – O Andrićevu boravku 1918. na oporavku u Krapini, gdje se nastanio u »malom, ali čistom i prijatnom stanu«, u kojem je dobivao »i dobru hranu«, doznaje se iz deset sačuvanih pisama i razglednica s krapinskim motivima upućenih prijateljici Zdenki Marković u Zagreb. Odaslana su od 13. III. do 12. V. s boravišne adrese Paradiž 5 (danas ulica Vladimira Nazora 15 – kuća Capek, nekad vlasništvo obitelji Jakopčić). U Krapini ga je dočekao gimnazijski profesor, slikar Jerolim Miše, vjerojatno i organizator Andrićeva dolaska u Zagorje (»u svemu mi je bio na ruku; bez njega ne bi bilo ništa«). Svakodnevno su se družili, navečer odlazili u »prekrasne šetnje« krapinskom okolicom, a povremeno i na izlete pa su u više navrata posjetili Sveti Križ Začretje (»koji je još ljepši od Krapine«), gdje je Andrić upoznao mladu pjesnikinju Doru Pfanovu. Bili su i u Hijacintovu, nekadašnjem dvorcu i imanju grofova Keglević kraj Krapine. Posjećivali su ga i prijatelji iz Zagreba, npr. književnik Niko Bartulović, znanac iz mariborskoga zatvora. Andrić piše kako mu je u Krapini lijepo, da se osjeća bolje te bi »tako rado ostao«. Pozirao je Miši za portret, a 12. V. javio je Markovićevoj: »Ex Ponto sam dovršio, složio i samo još prepisati i – odlučiti se na štampanje«. Zbirka je izišla krajem ljeta, a predgovor Razgovor s dušom napisao je N. Bartulović. Te godine, prikazujući u Književnome jugu kajkavsku zbirku Kipci i popevke D. Domjanića, Andrić će netočno ustvrditi da »Zagorje nema svojih narodnih pjesama«.

LIT.: T. Maštrović, Nepoznata korespondencija Ive Andrića: 118 pisama Zdenki Marković, Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, 7(1981) 18–19.

I. Cesarec