Andrija II. Arpadović

zlatni pečat Andrije II. Arpadovića 

Andrija II. Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj (?, oko 1176 – ?, 21. IX. 1235). Drugorođeni sin kralja Bele III. i brat kralja Emerika. Još za očeva života sukobio se s Emerikom te dobio na upravu Hrvatsku i Dalmaciju. Nakon što je 1198. osvojio Hum, uzeo je naslov vojvode (hercega) Zadra i cijele Dalmacije, Hrvatske i Huma (dei gracia Jadere ac totius Dalmacie et Chroacie Chulmeque dux). U Hrvatskoj i Dalmaciji vladao je potpuno samostalno. Kao herceg imao je svoj dvor s kancelarijom koji su činili hrvatski ban, župani i biskupi, izdavao je darovnice, kovao je svoj novac te predstavljao vrhovnu vojnu i sudbenu vlast. Nakon što je učvrstio svoju vlast u Hrvatskoj, ponovno je 1202. krenuo u borbu protiv brata, koji ga je porazio te zatočio 1203. U zatočeništvu je Andrija ostao do Emerikove smrti 1204, kada ga je novi kralj Ladislav III. oslobodio. Nakon Ladislavove smrti, Andrija je 1205. okrunjen za hrvatsko-ugarskoga kralja. God. 1208. pokušao je za sina Kolomana osvojiti Galiciju i Vladimiriju, a kao suprug Jolante Courtenay, kćeri latinskoga cara Petra, vodio je od 1217. do 1218. neuspjeli križarski rat za osvajanje Latinskoga Carstva. Za njegova boravka u križarskome ratu i prvih godina vladavine nakon povratka, odnosi između visokoga i nižega plemstva te viših i nižih crkvenih dostojanstvenika i samostana toliko su se zaoštrili da su prijetili otvorenim sukobom, zbog čega je Andrija bio prisiljen izdati 1222. Zlatnu bulu kojom je plemstvu Ugarske i Slavonije priznao znatne privilegije i tako udario temelje uspostavi plemstva kao staleža; u Hrvatskoj bula nije vrijedila. Uz to, 1225. imenovao je dva bana, jednoga za »čitavu Slavoniju«, a drugoga za »primorske krajeve«. Time je do tada jedinstveno hrvatsko kraljevstvo prvi put podijeljeno u dvije zasebne cjeline; ta podjela održala se sve do kraja XIV. st. kada se banska vlast počela ponovno povezivati pod naslovom hrvatsko-dalmatinsko-slavonskoga bana.

U Hrvatskome zagorju Andrija II. ostavio je znatan trag. U sukobu s bratom Emerikom bio je pobijeđen te je u listopadu 1203. zatočen u Knegincu kraj Varaždina (in Khene detineremur in carcere). Tijekom zatočeništva stanovnici Varaždina brinuli su se o njemu, zbog čega im je kao hrvatsko-ugarski kralj 1209. izdao ispravu kojom im je potvrdio povlastice slobodnoga kraljevskog grada. Te godine izdao je Andrija II. ispravu Vratislavu II. od ugarskoga roda Aka i njegovoj braći Petru, Dobruši, Berislavu, Kozinu, Stjepanu, Strizmeru, Tomi, Trocilu i rođaku Vrsanu, kojom im je potvrdio sve obiteljske posjede između Medvednice i rijeke Krapine te rijeka Krapine i Sutle, a koje su izgubili za prijestolnoga rata između Andrije II. i hrvatsko-ugarskoga kralja Emerika jer su se svrstavali na Andrijinu stranu. U toj ispravi prvi se put spominju današnja naselja Marija Bistrica, Poljanica, Lučenik, Gornja i Donja Stubica, Hruševec, Černec, Bistra i Pojatno, toponimi Dubovec, Globočec, Hum, Laz, zatim rijeka Krapina, potoci Lubenik i Bistra, i naposljetku župne crkve sv. Nikole od Lubenika (danas sv. Nikola u Poljanici Bistričkoj) te sv. Jurja u Stubici (danas Gornja Stubica).

LIT.: T. Smičiklas, Diplomatički zbornik, 3, Zagreb 1905. • A. Košćak iJ. Benjak (ur.), Kneginec: Osam stoljeća spomena (1209.–2009.), 220 godina župe (1789.–2009.), Kneginec 2009. • A. Jembrih, Povelja Andrije II. (1209.) – prvi spomen toponima Stubica, u: Osamsto godina pisanoga spomena Stubice (1209.–2009.) (zbornik radova), Donja Stubica 2011. • D. Hrelja, Kneginec – Khene 1209. u povelji Andrije II. – prikaz kneginečkog kraja u srednjem vijeku, u: Kneginec – Khene pod okriljem Sv. Marije Magdalene (zbornik radova), Novi Marof 2012.

K. Regan