antika

zlatnik cara Filipa, I. st., Aquae Iasae

zlatnik cara Filipa, I. st., Aquae Iasae

dio kapitela, II–IV. st., Aquae Iasae

antika, kulturnopovijesno razdoblje grčke i rimske kulture na Sredozemlju i u dijelu srednje Europe od posljednjih stoljeća pr. Kr. do V–VI. st. Utjecaj Rimskoga Carstva i antičke kulture tijekom I. st. pr. Kr. s italskoga se područja intenzivno širio prema Panonskoj nizini, koja je nakon Panonskoga rata (12. do 9. god. pr. Kr.) i formalno potpala pod vojno-političku vlast Rima kao dijela provincije Panonije. Proces romanizacije domaćega panonsko-noričkoga stanovništva tekao je postupno. Po rimskome piscu Pliniju (23–79) područje uz rijeku Dravu naseljavali su Sereti, Serapili, Jasi i Andizeti. Rimsko naselje Poetovio (Ptuj), gradskomu području (ageru) kojega je pripadao velik dio Zagorja, oko 100. god. dobilo je status kolonije. O pripadnosti dijelova Zagorja petovijskome ageru svjedoči nekoliko posvetnih natpisa: natpis iz Klenovnika koji je Jupiteru Depulsoru dao podignuti Gaj Tiberinije Faventin, natpis iz Križovljana koji je Jupiteru Kulminalu dao podignuti Marko Aurelije Maksimin, dva natpisa iz Varaždinskih Toplica, jedan koji je nimfama dala podignuti općina Petovljana po nalogu Lucija Tulija Tuska i drugi koji su Junoni i Fortuni podignuli Petovljani. Južni dijelovi Zagorja donjega toka rijeke Sutle i oko rijeke Krapine vjerojatno su pripadali agerima Neviodunuma (Drnovo kraj Krškoga) i Andautonije (Šćitarjevo kraj Velike Gorice). Izgradnjom kvalitetnih prometnica s putnim postajama, osnivanjem dobro komunalno opremljenih gradskih naselja te podizanjem velikih seoskih gospodarstava uz organizaciju poljoprivredne i obrtničke proizvodnje promijenio se dotadašnji način života autohtonoga stanovništva. Slučajni nalazi raspršeni diljem toga područja svjedoče o razmjerno gustoj naseljenosti cijeloga prostora. U mirnijim razdobljima birala su se mjesta uz plodne doline i manja pobrđa, u nemirnijim razdobljima zaštićenije lokacije koje dominiraju krajem, a koje nisu predaleko od polja i prometnica. Od antičkih prometnica za to je područje bila važna ona magistralna u smjeru zapad–istok, koja je spajala Poetovio i Mursu (Osijek). Uz nju je nastalo naselje Aqua Viva, vjerojatno na području današnjega naselja Petrijanec, a nešto istočnije u blizini Bednje utvrđeno urbano središte Iovia-Botivo (Ludbreg). Južnije od ceste razvijale su se tijekom punih četiriju stoljeća Aquae Iasae (Varaždinske Toplice), istaknuti vjerski i lječilišni kompleks. Kod naselja Aqua Viva postojao je odvojak magistralne ceste koji je išao prema Sisciji (Sisak), s usputnim postajama Pyrri (možda Komin) i Andautonia. Jedna od antičkih cesta pratila je tok rijeke Krapinčice i kraj Mihaljekova Jarka odvajala se i prolazila kraj Radoboja i Očure u pravcu Podravlja. Važna je i cesta koja je prolazila preko gore Medvednice kraj Kuzelina u pravcu Lobora na Ivanščici i najkraćim putem spajala Poetovio iSisciju. Važnost toga cestovnoga pravca osobito je porasla u kasno carsko doba, posebice nakon ratova s Markomanima (166–180), koji su destabilizirali Carstvo, zbog čega su se naselja počela premještati na zaštićenije položaje. Administrativne podjele koje su uveli car Dioklecijan (284–305) i car Konstantin I. Veliki (306–337) dokumentirane su na natpisu iz Varaždinskih Toplica, na kojem se spominje da je Konstantin dao obnoviti, tj. ponovno izgraditi naselje koje je stradalo u požaru te da je ondje uz pomoć Valerija Katulina, koji je bio na čelu provincije Gornje Panonije (Pannonia Superior) ustanovio nedjeljne sajmove tijekom cijele godine. Dijelovi Gornje Panonije, kojoj je pripadalo područje današnjega Zagorja, pripali su poslije Savskoj Panoniji (Pannonia Savia) sa sjedištem u Sisku, dok je petovijski ager, cijeli ili jedan njegov veći dio, pripojen Sredozemnomu Noriku (Noricum Mediterraneum).

U doba velike seobe naroda visinske utvrde postale su središte kulturnoga, političkoga i vjerskoga života. Jedna od najvažnijih takvih utvrda u Zagorju bila je podignuta na području današnjega Lobora. Ondje se, uz vjerojatno upravno središte, nalazilo pogansko svetište, a poslije važno crkveno središte. Kasnoantički grobovi i predmeti svjedoče o tome da je glavna građevinska aktivnost vezana uz razdoblje kada su dijelovi Panonije i Norika bili zauzeti od Gota, te potom od Langobarda, uz dopuštenje rimskoga cara Justinijana I. Život na loborskoj gradini prestao je u posljednjim desetljećima VI. st., nakon što su je razorili Avari i Slaveni. Zbog slavenskoga zauzimanja i naseljavanja zemlje nastao je prekid sa starijim načinom života, kasnoantičko stanovništvo se povuklo ili nestalo te je započelo novo doba slavenske dominacije.

LIT.: I. Šarić, Antičko naselje u Petrijancu, u: Arheološka istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (zbornik radova), Zagreb 1978. • M. Gorenc i B. Vikić-Belančić, Varaždinske Toplice – Aquae Iasae u antičko doba, Varaždinske Toplice 1980. • K. Filipec, Arheološko-povijesni vodič po svetištu Majke Božje Gorske u Loboru, Zagreb–Lobor 2008. • Aquae Iasae – nova otkrića iz rimskog razdoblja na području Varaždinskih Toplica (katalog izložbe), Zagreb 2015.

K. Filipec