Anžuvinci

Anžuvinci, francuska kraljevska dinastija koja je vladala Kraljevstvom Obiju Sicilija (1266–82), Napuljskim Kraljevstvom (1282–1441), Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom (1301–87) i Poljskim Kraljevstvom (1370–86) te nosila naslov kralja Jeruzalema (1277–1435). Rodonačelnik dinastije bio je francuski kraljević Karlo I. Anžuvinac (1226–1285), sin francuskoga kralja Luja VIII. Lavljega Srca, koji je nakon smrti brata Ivana naslijedio pokrajinu Maine i pokrajinu Anjou, po kojoj je dinastija dobila ime. U Rimu je 1266. bio okrunjen za kralja Obiju Sicilija, a nakon pobune i gubitka vlasti na Siciliji (Sicilijanska večernja 1282), utemeljio je Napuljsko Kraljevstvo. Ženidbom Karla II. Anžuvinskoga s Marijom Arpadović, kćeri hrvatsko-ugarskoga kralja Stjepana V. (vladao 1270–72), Anžuvinci su postali pretendentima na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Zahvaljujući nastojanjima hrvatskoga bana i gospodara Bosne Pavla I. Bribirskoga i pape Bonifacija VIII. ugarsko-hrvatskim kraljem je, nakon smrti posljednjega Arpadovića Andrije III. Mlečanina, proglašen Karlo I. Robert (vladao 1301–42). U nastojanju da ojača središnju kraljevsku vlast sukobio se s ugarskim, a potom i s hrvatskim i bosanskim feudalnim moćnicima (Gisingovci, knezovi Bribirski, Nelipići, Babonići). Ludovik I. Veliki (vladao 1342–82) pobijedio je Mletačku Republiku 1358. te Zadarskim mirom stekao istočnu obalu Jadrana od Kvarnera do Drača, a 1370. zavladao Poljskom, čime je stvorena ugarsko-hrvatsko-poljska personalna unija. Moć Anžuvinaca naglo je oslabila za vladavine njegove udovice Elizabete Kotromanić i kćeri mu Marije (1382–85. i 1386–87). Nakon što su njih dvije u Budimu 1386. dale ubiti kralja Karla II. Dračkoga, izbio je višegodišnji prijestolni rat u cijelome Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu (tzv. Protudvorski pokret), zbog čega posljednji Anžuvinci nisu imali snage održati vlast u svojim rukama na golemim prostorima srednje Europe. Kada je posljednji kralj iz dinastije, Ladislav Napuljski (vladao 1386–1409), shvatio da se ne može održati na hrvatsko-ugarskome prijestolju, Mlečanima je 1409. prodao Dalmaciju za 100 000 dukata te se odrekao prijestolja u korist rimsko-njemačkoga cara Sigismunda Luksemburgovca (kao hrvatsko-ugarski kralj vladao 1387–1437). Prvi dodiri Anžuvinaca s Hrvatskim zagorjem ostvareni su za vladavine Karla I. Roberta, po čijoj zapovijedi je slavonski ban Mikac Mihaljević 1330-ih skršio Gisingovce te sve njihove utvrde, među ostalim i one na prostoru Hrvatskoga zagorja, stavio odane kaštelane pod izravnu kraljevsku vlast te trajno zaustavio pretvaranje zagorskoga nižega i srednjega plemstva u neslobodne ljude. Da bi dodatno ojačao njihov položaj, Karlov sin Ludovik I. Veliki (vladao 1342–82) ukinuo je stare županije, uspostavljene još za vladavine dinastije Arpadovića, te umjesto njih osnovao nove kraljevske županije, u kojima su pod njegovom zaštitom uspostavljene plemićke općine i staleške skupštine kralju odana sitnoga i srednjega plemstva. Vrbovečku i Zagorsku županiju priključio je kao kotare Varaždinskoj županiji, Hrašćinsku županiju sjedinio s Križevačkom županijom, a prostor Moravečke županije priključio je Zagrebačkoj županiji. Anžuvinski pravno-teritorijalni ustroj na području Hrvatskoga zagorja održao se od 1397. do 1399, kada je novi hrvatsko-ugarski kralj Sigismund Luksemburgovac darovao Varaždinsku županiju Hermanu II. Celjskomu u nasljedni posjed, čime je na području Hrvatskoga zagorja utemeljena Zagorska grofovija kao nova upravno-teritorijalna jedinica slavonskoga dijela Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva.

LIT.: N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975. • ista, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976. • T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor ljudi, ideje, Zagreb 1997. • L. Kontler, Povijest Mađarske: tisuću godina u Srednjoj Europi, Zagreb 2007.

K. Regan