arhivi

Arhivski sabirni centar Krapina, dvorac Popovec u Velikoj Vesi

Arhivski sabirni centar Krapina, dvorac Popovec u Velikoj Vesi

arhivi, ustanove koje prikupljaju, čuvaju, obrađuju i pripremaju za uporabu dokumente, spise, isprave i drugo pisano gradivo javnih ili privatnih ustanova, pravnih ili fizičkih osoba. Pojam arhiv može označavati i sve akte nastale poslovanjem organa uprave ili drugih organizacija, što u novije doba zovemo pismohranama (registraturama). Spisi koji više nisu potrebni u tekućem poslovanju registratura prelaze u arhive, i pritom se izlučuje gradivo koje treba trajno čuvati od onoga koje te vrijednosti nema.

U sjevernoj Hrvatskoj, pa tako i u Hrvatskome zagorju, već od XIII. st. privilegij da budu loca credibilia, tj. vjerodostojna mjesta, imaju kaptoli. Isprave koje izdaju kaptoli imaju javnu vjeru (fides publica), tj. smatraju se autentičnim dokazom o predmetu na koji se odnose. U kaptolskim se arhivima čuvaju kupoprodajni i darovni ugovori, dokumenti o rješavanju imovinskih sporova, a kao loca credibilia kaptol ima ovlast izdavati ovjerovljene prijepise originalnih dokumenata. Kaptolske isprave sastavljaju kanonici lektori, odnosno pod njihovim nadzorom kaptolski notari, dok ih kanonik kustos ovjerava kaptolskim pečatom. Isprave i druge dokumente važne za Hrvatsko zagorje izdaje Zagrebački kaptol, te od prve polovice XVI. st. Čazmanski kaptol, koji je zbog osmanskoga osvajanja Čazme isprva premješten u Zagreb, a poslije u Varaždin. Funkcije javnih ustanova, tj. vjerodostojnih mjesta kaptoli su zadržali sve do sredine XIX. st., stoga kaptolski arhivi sadrže vrijedno arhivsko gradivo za razdoblje od XIII. do XIX. st. Pritom se najveći dio gradiva odnosi na plemstvo, sadrži podatke o njegovim privilegijima, zemljišnim posjedima, razmiricama i sporovima, te o načinima njihova rješavanja.

Osim u kaptolskim arhivima, pojedine su isprave i privilegiji u svojim obiteljskim arhivima već od XIII. st. čuvale i neke plemićke obitelji, a s obzirom na njihovu višestoljetnu prisutnost na području Hrvatskoga zagorja, ti obiteljski arhivi postali su dragocjeni povijesni izvori (arhivi obitelji Bakić–Paszthory–Varady, Bedeković, Čikulin–Sermage, Drašković, Erdődy, Galjuf, Gotal, Hellenbach, Kukuljević, Kiš, Ottenfels, Patačić, Pisačić, Rattkay, Rukavina i dr.).

U razvijenome i kasnome srednjem vijeku dokumenti koji uživaju javnu vjeru nastaju i djelovanjem gradova, trgovišta i drugih teritorijalnih jedinica s određenim stupnjem autonomije u obavljanju upravnih poslova.

U Hrvatskome zagorju značajniji komunalni arhiv sačuvan je tek za trgovište Krapinu. Iako zapisa kojima se uređuje način čuvanja knjiga i spisa nema gotovo do kraja XVIII. st., a i oni su djelomični, sačuvano gradivo koje seže do sredine XIV. st. dovoljno govori o brizi o njima. Osobito se to odnosi na isprave koje se čuvaju kao svjedočanstva pravne sigurnosti i povlastica što ih je uživalo trgovište Krapina. U Statutu trgovišta Krapine iz 1772, koji je sačuvan u prijepisu iz 1812, piše da Unutarnje poglavarstvo čine sudac i šest senatora. U opisu njihovih zaduženja navodi se da su treći i četvrti senator zapisničar (actuarius) i njegov zamjenik (subactuarius), i da oni vode brigu o arhivu i protokolima. U Statutu se izričito navodi da gradski prihodi ne dopuštaju zapošljavanje bilježnika koji bi se isključivo bavio navedenim poslovima. Iskazana briga za arhiv potaknuta je, bez sumnje, i aktivnostima koje potkraj 1760-ih i početkom 1770-ih poduzima Hrvatsko kraljevsko vijeće radi uređenja županijskih, gradskih i kaptolskih arhiva. Po nalogu Hrvatskoga kraljevskog vijeća 1770. županije i gradovi podnose izvješća o stanju arhiva, o njihovoj sređenosti i o popisivanju gradiva. Tada i Varaždinska županija, koja obuhvaća i Hrvatsko zagorje, podnosi Hrvatskomu kraljevskom vijeću izvješće o uređenju arhiva Županije s prijedlozima za njegovo sređivanje i popisivanje gradiva.

Briga o sređivanju, popisivanju i čuvanju arhivskoga gradiva na području Hrvatskoga zagorja tijekom XIX. i prve polovice XX. st. prepuštena je njegovim stvarateljima. Podatak da je dio najstarijega arhiva trgovišta Krapine tijekom 1990-ih došao u nadležnu arhivsku ustanovu otkupom od privatne osobe upućuje na činjenicu da to gradivo neko vrijeme nije imalo odgovarajuću skrb. Pokušaji uvođenja zakonske regulative kojom bi se utvrdila obveza čuvanja arhivskoga gradiva zabilježeni su krajem 1930-ih, a od sredine XX. st. došlo je i do osnivanja javnih arhivskih ustanova.

Nakon što je 1939. uspostavljena Banovina Hrvatska, napravljen je i nacrt Uredbe o banovinskim arhivima, koji je u Banovini Hrvatskoj predviđao četiri glavna banovinska arhiva sa sjedištem u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Travniku ili Mostaru. No predviđeno je da »Po uzoru banovinskih arhiva imadu i općine organizirati svoje arhive. A dok ih ne organiziraju, svoje isprave, akte i ostalo pisano gradivo imadu povjeriti na čuvanje i upravu najsrodnijem banovinskom arhivu«. Nacrt donosi i odredbe kojima se predviđa i obveza drugih pravnih i fizičkih osoba, kao i privatnih ustanova, da prijave pisano gradivo koje je važno za povijest i kulturu zemlje i naroda, te da ga prikladno čuvaju ili predaju na čuvanje najbližemu banovinskom arhivu.

Izbijanje Drugoga svjetskog rata odgodilo je osnivanje javnih arhivskih ustanova do sredine XX. st., točnije do donošenja Općega zakona o državnim arhivima 1950. Zakonom je predviđena mogućnost osnivanja »arhiva gradova«, koje mogu osnovati narodni odbori u velikim ili pak povijesno značajnim gradovima. Osim toga, zbirke povijesno-arhivskoga gradiva mogu čuvati i znanstvene i kulturne ustanove, ali su pritom obvezne dostavljati popise gradiva nadležnim državnim arhivima. Opći zakon o državnim arhivima bio je temeljni dokument iz kojega je proizišla mreža arhiva u tadašnjoj SRH. Već 1950. započelo je osnivanje Arhiva grada Varaždina (danas Državni arhiv u Varaždinu), koji je i službeno osnovan potkraj 1951. Po odluci Savjeta za kulturu i nauku br. 1907/1957. određeno je da je Arhiv grada Varaždina nadležan za obavljanje arhivske službe na području kotareva Varaždin, Čakovec, Koprivnica i Krapina. God. 1959. osnovan je Arhivski sabirni centar u Krapini kao područna jedinica varaždinskoga arhiva, nadležna za sve poslove arhivske službe u Hrvatskome zagorju.

»Odlukom o određivanju područja na kojima arhivi vrše arhivsku službu« (Narodne novine, 28/1963), sve su zagorske općine (Donja Stubica, Klanjec, Krapina, Zabok, Zlatar Bistrica) potpale pod nadležnost Historijskoga arhiva u Zagrebu (danas Državni arhiv u Zagrebu). No vrlo brzo se pokazalo da zagrebački arhiv, zbog velikoga broja stvaratelja na području Grada Zagreba, nije u mogućnosti obavljati arhivsku službu i za područje Hrvatskoga zagorja. Zbog toga je 1966, na sastanku predstavnika arhivske službe SRH, varaždinskoga i zagrebačkoga arhiva te zagorskih općina, sklopljen sporazum po kojem varaždinski Državni arhiv obavlja arhivsku službu za područje Krapine, Klanjca, Zaboka i Zlatara, dok zagrebački Državni arhiv ostaje nadležan za područje tadašnje općine Donja Stubica. Takva organizacija arhivske službe zadržala se do danas.

Najveći dio arhivskoga gradiva s područja današnje Krapinsko-zagorske županije smješten je u Arhivskome sabirnom centru u Krapini, a najstarije se gradivo čuva u Državnome arhivu u Varaždinu. Gradivo s područja današnjih gradova Donja Stubica i Oroslavje te općina Gornja Stubica, Marija Bistrica i Stubičke Toplice čuva se u Državnome arhivu u Zagrebu. U Državnome arhivu u Varaždinu čuva se i arhivsko gradivo s područja zagorskih gradova i općina koje su se smjestile sa sjeverne strane Ivanščice i Varaždinsko-topličkoga gorja.

Osim u Državnome arhivu u Varaždinu i Državnome arhivu u Zagrebu, arhivsko gradivo značajno za Hrvatsko zagorje čuva se i u Hrvatskome državnom arhivu i Nadbiskupijskome arhivu u Zagrebu te u Arhivu HAZU, a u inozemstvu u mađarskome državnom arhivu u Budimpešti – Magyar Nemzeti Levéltár Országos Levéltára, te u Haus-, Hof- und Staatsarchivu, Kriegsarchivu i Finanz- und Hofkammerarchivu u Beču.

Arhivski sabirni centar Krapina, arhivska jedinica u sastavu Državnoga arhiva u Varaždinu, koja djeluje za veći dio područja Krapinsko-zagorske županije – osim za Mariju Bistricu, Gornju i Donju Stubicu i Oroslavje – koji su pod nadležnošću Državnoga arhiva u Zagrebu. Sjedište Centra bilo je do 1962. u Krapini, kada je Centar preseljen na današnju lokaciju, u dvorac Popovec u Velikoj Vesi kraj Krapine.

Gradivo koje čuva i obrađuje Arhivski sabirni centar Krapina datira od 1852. Čuva se gradivo kotarskih oblasti Krapina (1896–1918), Klanjec (1892–1918), Pregrada (1900), sreskih načelstava Klanjec i Krapina (1918–41), kotarskih, gradskih i mjesnih narodnooslobodilačkih odbora s područja Krapine i okolice te kotarskih oblasti Krapina i Pregrada od 1941. do 1945. Obrađuje se i gradivo uprave i javnih službi od 1945–90, gradivo narodnih odbora kotara Klanjec, Zlatar, Pregrada (1945–55), Krapina (1945–62), skupštine općina Krapina (1963–82), Zabok (1963–69), Zlatar Bistrica (1963–74), Narodnoga odbora grada Krapina (1950–55), stambenih uprava Bedekovčine, Krapine, Pregrade i Zaboka (1954–59), narodnih odbora općina i mjesnih narodnih odbora (mjesne uprave). Čuva se i gradivo pravosuđa: kotarskih općinskih, prekršajnih sudova i općinskih javnih pravobranilaštva. S terena je preuzeto gradivo pučkih, srednjih strukovnih škola, gimnazije u Krapini (1907–62), građanskih škola (Krapina, Klanjec), zdravstvenih i socijalnih ustanova, gospodarskih udruženja, poljoprivrednih zadruga, ugljenokopa, industrijskih, zanatskih, trgovačkih i ugostiteljskih poduzeća, strukovnih, staleških, prosvjetnih i sportskih udruženja te društveno-političkih organizacija. Arhivski sabirni centar Krapina čuva oko 300 fondova, a podatci o gradivu uneseni su u program Nacionalnoga arhivskog informacijskog sustava (ARHiNET) te su na taj način dostupni korisnicima. Gradivo skupštine općina Klanjec (1962–92), Krapina (1983–92), Pregrada (1979–92), Zabok (1970–92), Zlatar Bistrica (1975–92), društvenih poduzeća do 1992, kao i ostalo gradivo nastalo radom različitih stvaratelja s područja Krapinsko-zagorske županije, još čeka arhiviranje u prikladno uređenom spremištu u suterenu dvorca.

D. Hrelja i J. Slukan