Arnold, Đuro
Arnold, Đuro (Gjuro), filozof, pedagog i pjesnik (Ivanec, 24. III. 1853 – Zagreb, 22. II. 1941). Djetinjstvo od treće do petnaeste godine proveo je u Krapini, gdje mu je otac bio kraljevski poreznik. Pučku školu polazio je u Zagrebu, gimnaziju u Varaždinu (prva dva razreda) i Zagrebu. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu od 1874. studirao je filozofiju kao glavni, a povijest i zemljopis kao sporedne predmete. Nakon položena profesorskog ispita, 1879. zaposlio se u Kraljevskoj velikoj realnoj gimnaziji na zagrebačkom Gornjem gradu, u kojoj je uz prekide radio do 1889. God. 1880. postao je prvi doktor filozofije na Sveučilištu u Zagrebu disertacijom Etika i poviest (objavljena 1879); 1880–82. boravio na poslijediplomskome usavršavanju u Göttingenu, Berlinu i Parizu (Sorbonna). Od 1889. do 1894. bio je ravnatelj Kraljevske učiteljske škole, potom izvanredni (1894), a od 1896. do umirovljenja 1923. redoviti profesor filozofije i pedagogije na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, gdje je bio i dekan (1898/99. i 1912/13). Bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu 1899/1900, a od 1899. redoviti član JAZU-a. Prvu pjesmu Pri povratku s 19 je godina 1873. objavio u Viencu (koji je uređivao 1899/1900), a potom surađivao u mnogim književnim časopisima te za života objavio pet zbirki pjesama: Izabrane pjesme (1899), Čeznuća i maštanja (1907), S visina i dubina (1918), Izabrane pjesme (1923) i Na pragu vječnosti (1935). Pisao je lirske pjesme, balade, romance i pjesničke pripovijetke s tematikom iz hrvatske povijesti, narodne predaje, Biblije i vlastite intime, zalažući se za domoljubni duh u književnosti. Pjesme su mu uvrštene u više antologija i pregleda te prevedene na njemački, talijanski, češki, slovački i esperanto. Bio je član Društva hrvatskih književnika od njegova osnutka 1900 (istupio 1904), predsjednik Matice hrvatske (1902–09) te osnivač i prvi predsjednik katoličkoga književnog društva Kolo hrvatskih književnika (1913). U filozofiji je slijedio tradiciju klasičnoga njemačkog idealizma i naučavanje filozofa Rudolfa Hermanna Lotzea te izgradio na kršćanstvu utemeljen »spiritualistički pluralizam«. Po njemu je čovjek duhovno biće, kojemu je vjera vrhovno uporište, a filozofija je znanost o »posljednjim uzrocima i svrhama bitka«. Objavio je i nekoliko zapaženih filozofskih rasprava, npr. Zadnja bića (1888), O psihologiji bez duše (1909), Monizam i kršćanstvo (1909) i dr. U pedagogiji sljedbenik naučavanja njemačkoga filozofa i pedagoga Johanna Friedricha Herbarta. Arnold je bio prvi profesor pedagogije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1894) i pokretač Pedagogijskoga seminara za teorijsko i praktično osposobljavanje budućih srednjoškolskih nastavnika (1896). Autor je i dvaju udžbenika za »srednja učilišta« (Logika, 1888; Psihologija, 1894) te počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora od 1892. – Istaknuti Zagorac, po djedu francuskoga podrijetla, trajno je ostao vezan uz mjesta svojega rođenja i odrastanja. Uz različite šifre (G. A., Gj. Ar., Gj. A-d), rabio je i pseudonim Ivančan, a kao član Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja« od 1924. nosio je zmajski predikat Zmaj krapinski. Krapini je posvetio i dva ciklusa pjesama objavljenih isprva u Vijencu: 12 elegija s pripjevom Na Krapinici (1923) i pet legendi – Franjevačka legenda, Legenda o Trškom Vrhu, Crkva sv. Nikole u Krapini, Legenda sa Tkalaca i Seoska legenda (1923–25). Krapina ga je 1923. proglasila počasnim građaninom.
LIT.: R. Horvat, Profesor dr. Đuro Arnold, Prigodom 75-godišnjice njegova života, Nastavni vjesnik, 37(1928–29) 9–10. • Lj. Maraković, Poezija Đ. Arnolda, Hrvatska revija, 7(1934) 12. • M. Tomasović, Pjesnici hrvatskog romantizma, 2, Zagreb 1995.
I. Cesarec