Arpadovići

Arpadovići, ugarska kraljevska dinastija koja je vladala mađarskim plemenima (prije 800. do 1001), Kraljevinom Ugarskom (1001–02) te naposljetku Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom (1102–1301). Rodonačelnik dinastije bio je veliki knez Árpád, s kojim su Mađari prodrli oko 896. u Panonsku nizinu te uništili postojeće slavenske kneževine Donju Panoniju i Moravsku. Za vladavine Árpádova praunuka Géze (između 940. i 945–997) Mađari su 975. primili kršćanstvo, a njegov sin Stjepan I. (vladao 997–1038) okrunio se 1001. za prvoga ugarskoga kralja. Za Stjepanovih nasljednika Ugarsko je Kraljevstvo znatno oslabilo zbog čestih izbijanja pobuna i prijestolnih ratova, koje je okončao Ladislav I. (vladao 1077–95). Nakon što je uspostavio unutrašnji red, Ladislav je iskoristio smrt hrvatskoga kralja Zvonimira, supruga njegove sestre Jelene, zatražio hrvatsku krunu te 1091. prodro u Hrvatsko Kraljevstvo sjeverno od Gvozda. Na osvojenome području osnovao je Zagrebačku biskupiju (1094), a za novoga kralja postavio nećaka Almoša (kralj 1091–94. i slavonski vojvoda 1094–95). Osvajanje Hrvatskoga Kraljevstva dovršio je Almošev brat Koloman, kojega su Hrvati 1102. okrunili u Biogradu za svojega kralja, čime je stvorena personalna zajednica Hrvatske i Ugarske (Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo).

Prvi dodiri Arpadovića s Hrvatskim zagorjem ostvareni su za vladavine Ladislava I. i Kolomana, koji su na zagorskome području ustrojili Zagorsku, Vrbovečku, Varaždinsku, Moravečku i Hrašćinsku županiju, a u crkvenome smislu razdijelili ga na zagorski, vrbovečki, varaždinski, kalnički i zagrebački arhiđakonat Zagrebačke biskupije. U središtu se zanimanja Arpadovića Hrvatsko zagorje našlo početkom XIII. st. za prijestolnoga rata između kralja Emerika i njegova brata, hrvatskoga hercega i potonjega kralja Andrije II., kojega je Emerik 1203. pobijedio te zatočio u Knegincu kraj Varaždina. Za Hrvatsko zagorje zanimanje je pokazao i Andrijin sin Bela IV. (vladao 1235–70), koji je obranu Zagorja kao pogranične regije Hrvatsko--Ugarskoga Kraljevstva prema Njemačkomu Carstvu povjerio svojim pouzdanicima. Među njima se posebno ističu zagorski knezovi, vrbovečki župan Bogodar, varaždinski župan Mihael I. od Buzadove grane roda Hahold te kraljevski vitezovi iz redova zagorskoga sitnoga plemstva, koji su kao članovi kraljeve pratnje prilikom Belina bijega pred Tatarima iz Ugarske u Dalmaciju 1241–42. pokazali vjernost i spretnost u ratovanju. Bela im se tijekom 1250-ih i 1260-ih odužio darovanjem niza manjih posjeda na području između Konjščine i Zaboka. Zbog nesuglasica unutar dinastije Arpadovića, nakon Beline smrti oslabila je središnja kraljevska vlast u Hrvatskome zagorju, što su iskoristili moćni Gisingovci te tijekom posljednje četvrtine XIII. st. u potpunosti s toga područja istisnuli Arpadoviće, koji su smrću Andrije III. Mlečanina 1301. izumrli.

LIT.: N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971. • ista, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976. • T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje, Zagreb 1997. • L. Kontler, Povijest Mađarske: tisuću godina u Srednjoj Europi, Zagreb 2007.

K. Regan