Augustinčić, Antun

Antun Augustinčić, Brijunski akt, studija u glini, 1948; fototeka GAA

Augustinčić, Antun, kipar (Klanjec, 4. V. 1900 – Zagreb, 10. V. 1979). U Klanjcu je završio osnovnu školu, vrlo rano iskazivao talent i sklonost crtanju, modeliranju u glini i drvorezbarstvu. Završio realnu gimnaziju u Zagrebu 1918, nakon čega je upisao Višu školu za umjetnost i umjetni obrt (danas ALU), gdje je studirao kod Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša Mihanovića, te diplomirao kiparstvo 1924. kod Ivana Meštrovića. Uz stipendiju francuske vlade studirao u Parizu do 1926. na École des Arts Décoratifs i na Académie des Beaux-Arts u klasi Jeana Antoinea Injalberta. Tijekom boravka u Parizu proučavao djela Donatella, Michelangela, Rodina i Bourdella, radio nacrte za predmete umjetničkoga obrta i dizajnirao bočice za parfeme. Sudjelovao na međunarodnome natječaju za arhitektonsko rješenje interijera robne kuće Selfridge u Londonu (II. nagrada) te izlagao u Salonu francuskih umjetnika (1925) i Salonu nezavisnih (1925, 1926). Formativne godine školovanja u Zagrebu i boravka u Parizu ostavile su traga na njegovim mladenačkim radovima, obilježenima intimnom plastikom i portretima, s vidljivom secesijskom i artdécoovskom stilizacijom (Majka s djecom; Portret Nade Mikačić, 1923; Harlekin, 1925; Ženski torzo, 1926; Otmica, 1928). Po povratku iz Pariza sudjelovao na grafičkim izložbama šestorice u Zagrebu (1926, 1927) i Lavovu (1927). God. 1927. prvi put samostalno izlagao skulpture u Salonu Galić u Splitu, a 1928. sudjelovao na posljednjoj izložbi Proljetnoga salona. S K. Hegedušićem, Leom Junekom, O. Postružnikom, Ivanom Tabakovićem, Franom Kršinićem, Omerom Mujadžićem, Vinkom Grdanom i Dragom Iblerom 1929. osnovao likovnu grupu Zemlja te bio izabran za njezina potpredsjednika. Sa Zemljom izlagao u Zagrebu (1929, 1931. i 1932) i Parizu (1931), a od nje se rastao 1933. Usporedno, njegovi radovi izlagani su u Barceloni (1929), Londonu i Beogradu (1930). Potkraj 1920-ih i početkom 1930-ih definirao je vlastiti kiparski izraz, utemeljen na realističnoj figuraciji, pri čemu su mu vještina modeliranja, poznavanje anatomije i psihološka pronicljivost omogućili uvjerljiv, dinamičan prikaz pokreta (Muški torzo, 1927; Mojsije, na groblju Mirogoju, 1935) i vjerodostojnost portreta (Karikatura Joze Kljakovića, 1930; Portret Luje Novaka, 1933; Poprsje Stjepana Radića, 1937). U tome razdoblju, sudjelovao je i često pobjeđivao na mnogobrojnim javnim natječajima za spomenike te stekao ugled majstora spomenika, što će ostati trajno obilježje njegova opusa. Svoje prvo veliko spomeničko djelo, Spomenik palim Šumadincima, izveo je s Jozom Kljakovićem 1928–32. u Kragujevcu. Niz konjaničkih spomenika započeo je Spomenikom palim Nišlijama (1930–37), nastavio konjaničkim figurama kralja Petra I. i Aleksandra I. u Skoplju (1937) te konjaničkim spomenikom kralju Aleksandru I. u Somboru (1940). Poznatost izvan domovine osigurala mu je pobjeda na natječaju (prvi hrvatski kipar koji je pobijedio na međunarodnome natječaju) za Spomenik šleskom ustanku i maršalu Piłsudskomu 1937 (sveden na konjaničku figuru poljskoga maršala Józefa Piłsudskoga, postavljen u Katowicama 1991). Europsku karijeru nastavio je spomenikom Rudar, postavljenim 1939. ispred zgrade Međunarodnoga ureda rada u Ženevi. Nakon dovršetka Raspeća za župnu crkvu u Tuhlju (1941), Portreta poglavnika Ante Pavelića i makete za Spomenik Anti Starčeviću (1942), pridružio se 1943. partizanima i obnovio predratno poznanstvo s J. Brozom (Portret Josipa Broza Tita, Jajce 1943) te izvodio skice za djela koja će realizirati nekoliko godina poslije. U sklopu vojnoga izaslanstva u Moskvi 1944. sudjelovao je u osmišljavanju i izradi znamenja netom stvorene države; uz Đorđa Andrejevića Kuna, autor je državnoga grba i mnogih odličja (Grb Jugoslavije, Maršalski znak) dodjeljivanih u poslijeratnome razdoblju. Bio je vijećnik II. i III. zasjedanja ZAVNOH-a, kao i II. zasjedanja AVNOJ-a te poslanik Vijeća naroda prvoga saziva Narodne skupštine. God. 1945. imenovan je profesorom na ALU-u u Zagrebu (rektor 1946–48, dekan 1966–68) te je započeo realizaciju niza spomenika posvećenih socijalističkoj revoluciji: Spomenik zahvalnosti Crvenoj Armiji na Batinoj Skeli (1945–47), nekoliko inačica Nošenja ranjenika te Spomenik maršalu Titu u Kumrovcu (1948). God. 1947. postao je redoviti član JAZU-a te je imenovan majstorom kiparom; od 1950. na zagrebačkome Jabukovcu vodio je Majstorsku radionicu za kiparstvo, gdje su kipari suradnici ostvarili značajnu ulogu u njegovu spomeničkom opusu. Tijekom 1950-ih izvodio je djela javne plastike kojima se tadašnja Jugoslavija predstavljala u inozemstvu: za park jugoslavenskoga veleposlanstva u Rimu izveo je fontane Dječak iDječak s ribom (1950), izradio svoj najveći konjanički spomenik, Mir (1954, ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku) te, zajedno s Franom Kršinićem, tri spomenika za Etiopiju: Spomenik žrtvama fašizma (1955, Addis Abeba), Spomenik etiopskom partizanu (1957, Holleta) i Spomenik rasu Makonnenu (1959, Harar). Uz znatan angažman suradnika u Majstorskoj radionici, tijekom 1960-ih i 1970-ih nastavio je izvoditi spomeničku plastiku nadahnutu revolucijom, gdje je apologetska ideološka naracija dominirala nad kreativnim impulsom (Spomenik palim Krajišnicima u Šehitlucima kraj Banje Luke, 1961; makete za Spomenik revoluciji u Port Saidu 1963. i za Spomenik Hanu Asparuhu u Sofiji 1969; varijante Nošenja ranjenika postavljenih u Sisku 1965, Derventi 1966, Imotskome 1971. i Krapinskim Toplicama 1973. te Spomenik maršalu Titu u Velenju 1977). Istodobno se u poslijeratnome razdoblju potvrdio kao izniman portretist (Andrija Štampar, 1952; Zlatko Baloković, 1967; Miroslav Krleža, 1969; Branko Gavella, 1976) i majstor ženskoga akta koji je varirao u klasičnom stavu kontraposta, u pokretu i u skladu s prirodom bronce ili kamena (Ženski torzo, 1950; Torzo III, 1952; Brijunski akt, 1953; mramorni Ženski torzo, 1953). Uz to, izradio je Spomenik Marinu Držiću (1963), radio skice za jubilarna izdanja dukata i zlatnika (1968), postavio fontanu Majka i dijete u Glini (1969), dovršio Spomenik Seljačkoj buni iMatiji Gupcu u Gornjoj Stubici (1973). Uz kiparstvo, bavio se crtežom: prije Drugoga svjetskog rata bio je zaokupljen temom akta (u stilskome rasponu od realističnoga Muškoga akta 1922. do artdécoovskoga Ženskoga akta iz 1927) te kritikom tadašnjega društva (Iz povorke, 1932), dok se crteži iz kasnijih godina mogu smatrati prethodnicom kiparskih ostvarenja (skica za spomenik u Dachauu, 1959). U medaljarstvu, uz spomenuta odlikovanja, ostavio je trag značkom 50. obljetnica hrvatskog planinarstva (1924) te osobito uspjelom dvostranom medaljom Benko Horvat (1938).

O Augustinčiću snimljen je dokumentarni film (Šime Šimatović, 1960) te su objavljene tri monografije (1954, 1968. i 1976). Imenovan je dopisnim članom Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu (1965), dopisnim članom Akademije nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu te počasnim članom Akademije umjetnosti SSSR-a u Moskvi (1973). God. 1961. dobio je godišnju Nagradu »Vladimir Nazor«, a 1966. Nagradu AVNOJ-a. U poslijeratnome razdoblju imao je velik politički i društveni utjecaj, a kao profesor kiparstva i majstor kipar odgojio je naraštaje kipara (od Ivana Sabolića, Dušana Džamonje, Stanka Jančića, Vladimira Herljevića i Tomislava Ostoje do Stjepana Gračana i Slavomira Drinkovića) koji su postali okosnicom hrvatskoga kiparstva i kojima je prenio svoje kiparske postulate da su zanatska vještina i posvećenost poslu preduvjeti svakoga umjetničkog stvaralaštva. Cjelokupni opus darovao je rodnomu Klanjcu, gdje je 1976. za javnost otvorena → Galerija Antuna Augustinčića sa stalnim postavom, koji kroz intimnu plastiku, portrete te modele i skice za spomenike predstavlja presjek njegova opusa. Po Augustinčićevoj su želji urne s njegovim pepelom i supruge mu Nade postavljene u podnožje skulpture Nošenje ranjenika u parku Galerije u Klanjcu.

LIT.: M. Krleža, Predgovor, u: Antun Augustinčić, Zagreb 1968. • S. Marković, Galerija Antuna Augustinčića, Katalog stalnog postava i fundusa, Klanjec 1990. • I. Šimat Banov, Novi prilozi o Augustinčiću (I–IV), Anali Galerije Antuna Augustinčića, 1–4(1981–1984). • B. Pejković iD. Vujčić, Galerija Antuna Augustinčića, Vodič za odrasle, Klanjec 2005.

D. Vujčić