Balade Petrice Kerempuha
Balade Petrice Kerempuha, inicijalno slovo u baladi V megli, crtež K. Hegedušića, 1945.
Balade Petrice Kerempuha, zbirka kajkavskih pjesama M. Krleže, prvi put objavljena 1936. u izdanju Akademske založbe u Ljubljani. Ocijenjena je »najljepšom knjigom poezije ikad napisane na kajkavskom jeziku« (Ivo Frangeš), u kojoj se kajkavski kao jezik hereze našao u funkciji jezične sinteze. Nakladnik Silvester Škerl grafički ju je i likovno uredio dajući joj patinu izborom slova i tiskarskoga sloga, posebice inicijalima preuzetima iz Holbeinova djela Totenplatz-Alphabet, dok je u naslovnici drvorez Ursa Grafa. Tiskanje Balada (u Tiskari Veit in drug na Viru kraj Domžala) počelo je sredinom srpnja (po autorovu svjedočenju 18. VII), a dovršeno potkraj kolovoza, »v jeseni 1936« (po svjedočenju Juša Kozaka). Prvo izdanje, bibliofilske vrijednosti, s Tumačem manje poznatih riječi, fraza i pojmova na kraju zbirke, sadržava 30 balada, označenih karakterističnim vremenskim datacijama i proširenim naslovnim sintagmama iz izvornika, često i podnaslovima: Petrica i galženjaki; Ni med cvetjem ni pravice; Vigilia ali Straža Nočna; Lamentacija o štibri; Scherzo; Sanoborska; Krava na orehu; Stric vujc; Turopoljska reštauracija. A. D. 1848; Keglovichiana; Po vetru glas. A. D. 1594; Verbuvanka; Lageraška; Khevenhiller; Carmen antemurale sisciense; Po Medvednici. A. D. 1570; Harcuvanka; Verböczy; Na mukah; V megli; Pogrebna pesem pilkov pod Siskom. A. D. 1593; Kronika. A. D. 1590; Bogečka; Ciganska; Nokturno; Komendrijaši; Baba cmizdri pod galgama; Sectio anatomica; Kalendarska; Planetarijom. Zbirka je najavljena u časopisu Ljubljanski zvon (1936, 7–8) sa sedam balada: Petrica i galženjaki; Carmen antemurale sisciense; Na mukah; Ni med cvetjem ni pravice; Vigilia ali straža nočna; Baba cmizdri pod galgama; Scherzo. U drugome izdanju (Zagreb, 1946), s reprezentativnom likovno-grafičkom opremom K. Hegedušića, temeljnomu korpusu dodane su još četiri balade (Gumbelijum roža fino diši; Galženjačka; Mizerere Tebi, Jeruzalem; Nenadejano bogčije zveličenje), izvorno objelodanjene u Dijalektičkome antibarbarusu (Pečat, 1939, 8–9). Tim su baladama definirani korpus i struktura toga jedinstvenog pjesničkog djela u formi koja je postala kritička i ishodišna osnova idućih izdanja. Strukturnim osobitostima, cjelovitošću i nepromjenljivošću kompozicije, kao i kasnijim neznatnim intervencijama u prvotni tekst (pojedinačne grafijske, fonemske i leksičke preinake), Balade su najdovršenije Krležino književno djelo. Napisane gotovo u dahu, od prosinca 1935. do ožujka 1936, Balade otkrivaju začudan intenzitet autorske kreacije, no po Krležinim riječima, »put do njih bio je dug« (»dvadeset godina«), a prethodilo im je dugotrajno akumuliranje i prožimanje višeslojnih elemenata (od tematskih do jezičnih), koji su maestralno izraženi snažnim, originalnim i pjesnički funkcionalnim kajkavskim jezikom. Već u naslovnoj sintagmi zbirke dovedena su u neuobičajen i originalan suodnos dva disparatna pojma: lirska vrsta balada i humoristični književni lik Petrica Kerempuh. Tim postupkom Krleža je najavio samosvojan tip moderne balade kojoj je u osnovi baladična slika i vizija poremećena i izobličena svijeta, promotrena s pozicije »humora ispod vješala« kao tragičnoga simbola pučke sudbine kroz stoljeća, hrvatskoga povijesnog udesa, s anonimnim pučkim kolektivom kao ključnim protagonistom djela. Taj mundus inversus, realiziran Curtiusovim srednjovjekovnim i renesansnim toposom izokrenuta svijeta, predočen je humorom, ironijom, sarkazmom, cinizmom, paradoksom, apsurdom i groteskom, pri čemu je pjesnička realizacija istodobno i negacija toga svijeta i njegova biološkog, duhovnog, socijalnog i povijesnog ustrojstva. Stvoren je tako autorski lik i oblik nove lirske vrste sa svim osobitostima antibalade, uključene u moderne i modernističke tendencije europske i hrvatske lirike 1920-ih i 1930-ih godina. Središnji lik djela – Petrica Kerempuh – europske je književne provenijencije (svojevrsna inačica Tilla Eulenspiegela iz romana Charlesa De Costera), koja je u kajkavskim pučkim legendama i predajama poprimila mnogobrojne značajke kajkavske sredine, koja mu je uz ime i jezik dala i svoj duh i mentalitet. Kao pučki zabavljač, prokšenjak, dosjetljivac, lakrdijaš, otkrivač i kažnjavatelj ljudske gluposti, Petrica Kerempuh književno je promoviran u djelu varaždinskoga kajkavskog pisca Jakoba Lovrenčića Petrica Kerempuh iliti Čini i živlenje človeka prokšenoga (1834). Iako od Krleže prešućen, Lovrenčićev izvornik (po mišljenju Josipa Vončine) jezikom i tematikom ipak ima zasluženo mjesto u genezi Balada, jednako kao i glavni lik komedije Matijaš grabancijaš dijak istaknutoga kajkavskoga komediografa T. Brezovačkoga. Premda ključni protagonist Balada, Kerempuh je u njima diskretno nazočan (osim u uvodnoj baladi Petrica i galženjaki, a izravno još samo u Komendrijašima), ali njegov duh i nevidljiva prisutnost prožimlju čitavo djelo, i to istodobnom komediografskom ulogom velikoga Meštra, pučkoga zabavljača, obješenjačkom, pantagruelističkom, ali i proročkom ulogom, intelektualnom superiornošću; on je i sâm satanas, poeta doctus, učeni pismoznanec, upućeni čtavec (u originalu citira Dantea, poziva se na Ovidija i Cervantesa) – reljefni književni lik, zapravo pjesnikov alter ego. Kerempuh (po M. Kuzmanoviću) proizlazi iz cjelokupna Krležina stvaralaštva prije Balada, to više što one ne sintetiziraju samo kajkavski jezični krvotok Krležina djela nego se pojavljuju i kao sinteza mnogih tema, likova, ideja i pogleda, pa i motiva autorove lirike na standardnome jeziku, njegove esejističke i polemičke proze, posebice one s temama iz hrvatske povijesti, politike i kulture, te ostvaruju stil i duh djela koje u optici »sovina zrcala« (Eulenspiegel) odražava srednjovjekovnu, renesansnu i kasniju baroknu impostaciju svijeta, infernalna vizija kojega je srodna s Danteovom. Ključni su tematski slojevi Balada Gupčeva seljačka buna 1573, osmanska osvajanja i pustošenja hrvatskih krajeva, martirij hrvatskoga puka i njegov socijalni status, a kao važna povijesna tema pojavljuje se i tragična sudbina kajkavskoga jezika, koji je u ilirskome pokretu nasilno izopćen iz svoje kulturno-povijesne pozicije i prepušten marginalizaciji. Dramatičnost takva sadržaja prirodno se intenzivira uporabom dramski ekspresivnih dijaloga, monologa i solilokvija, iz kojih izvire i sceničnost Balada, dramski rasplet kojih završava baladom Planetarijom, u kojoj autor odbacuje kerempuhovsku masku i sâm se identificira u ulozi vodiča i komentatora tragičnoga hrvatskoga povijesnog vremeplova.
U jezičnoj genezi Balada Krleža (in)direktno ističe svojevrsnu varaždinsko-međimursku, baroknu kajkavštinu svoje varaždinske bake po majci – Terezije Goričanec, njezine kajkavske molitvenike i govorne fraze, ilustrirajući njezin jezik slikovitim kajkavskim poetičnim arsenalom – o čemu sugestivno piše u Djetinjstvu u Agramu godine 1902–03 (Republika, 1952, 12) – no za tu genezu svakako je značajnija živa »kmetska i pučka kajkavska fraza« hrvatskih domobrana, čijom je razornom moći »umirućeg jezika«, zvukom i leksikom, gnomskim izrazom, te duhom i mentalitetom Krleža bio zadivljen (po zapisu u Davnim danima). S obzirom na to da je biografski bakin lik prerastao u doslovni Krležin književni lik, po J. Vončini i M. Kuzmanoviću, uzorci navedenoga »Terezijina« impresivno bogata kajkavskog vokabulara zapravo su autorova jezična metafora, temeljena na poznatim starokajkavskim usmenim i pisanim vrelima koja su rezultat njegova studioznog istraživanja kajkavske književnojezične baštine (od koje je Krleža kreativno apsorbirao Belostenčev Gazophylacium, ali i leksikografska djela Jurja Habdelića i A. Jambrešića, pa i hrvatsku glagoljašku tradiciju, na što je posebice upozorio Radoslav Katičić). U jezičnim slojevima Balada, u njihovoj sintaksi i tematici, mogu se prepoznati tragovi I. Pergošića, A. Vramca, Frana Krste Frankapana, Matije Magdalenića, Jurja Muliha, T. Brezovačkoga, Štefana Zagrepca, I. Kristijanovića, Tomaša Mikloušića, kao i manje poznatih kajkavskih autora koji su bili poticajni za njegovu naddijalektnu kajkavsku jezičnu sintezu, ali i versifikaciju. Stvarajući svoj jezik, Krleža je išao tragom onih kajkavskih pisaca koji su se zauzimali za interdijalektna prožimanja, za paralelizam kajkavskih i čakavskih segmenata, pa je tako stvorio i svojim djelom afirmirao jezik »svekajkavske sinteze«, u koji su, uz navedene, bili uključeni i drugi supstrati, i oni štokavskoga narječja, ali i oni stranih jezika poput latinskoga, njemačkoga i mađarskoga. Jezičnu, ali i drugu građu za Balade Krleža je pronalazio, osim u književnim djelima, i u različitim dokumentima i sudskim spisima (npr. o Seljačkoj buni), povijesnim i memoarskim spisima (npr. Krčelićevima), u etnološkim i etnografskim studijama (Milan Lang, Samobor: narodni život i običaji, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1911–14), u pravnim spisima i rječnicima (Vladimir Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, 1–2, 1908–22), a mnogobrojne od tih izvora konzultirao je i u njihovu rukopisu. No Krležin kajkavski jezik u Baladama nije puka mehanička sinteza sinkronije i dijakronije i suma postojećega jezičnog inventara, nego je originalan i inventivan autorski izbor, koji se na razini djela potvrđuje poetskom ekspresijom, posjedujući sve osobitosti autorskoga jezika. Iako je, po Krležinoj izjavi, neposredan povod nastanku Balada bila predstojeća ratna kataklizma nagoviještena španjolskom dramom sredinom 1930-ih, one su nadrasle svoj povod, a jezično i tematsko ishodište pronašle u nacionalnoj kulturi i povijesti, oblikujući tu povijest kao sliku sumornoga i krvavoga hrvatskoga povijesnog panoptikuma u njegovu višestoljetnom trajanju. Uz svoj autentičan, individualan jezično-tematski i estetsko-strukturalni identitet, po kojem jesu stožerno djelo Krležina opusa i magistralno djelo hrvatske lirike XX. st., Balade imaju i višestruki književnopovijesni identitet. Nije slučajna koincidencija njihove pojave sa stotom obljetnicom ilirskoga izbora štokavštine kao temeljnice jedinstvenoga hrvatskoga književnog jezika, uz istodobni podsjetnik na žrtvovani kajkavski jezik (Planetarijom) i njegovu bogatu književnu tradiciju. Važna je i simptomatična također koincidencija pojave Balada i lingvističke monografije Stjepana Ivšića Jezik Hrvata kajkavaca (1936), kojom je hrvatska filologija iskupila svoj dug prema zanemarenu i neistraženu jeziku, nasilno isključenom iz svoje kulturnopovijesne pozicije. Balade su stoga i ilustracija mogućega književnog funkcioniranja kajkavskoga književnog jezika, i to u sintezi njegove svekajkavske varijante, kojom autor u ulozi pjesničkoga vatesa, podiže trajan kip svojemu genetičkom horvatskom jeziku.
LIT.: M. Kuzmanović, Rječnik i komentar Balada Petrice Kerempuha, Zagreb 1972. • A. Šojat, Odnos Krležine kajkavštine u »Baladama Petrice Kerempuha« prema starom kajkavskom književnom jeziku, u: Z. Črnja (ur.), Jezična antidogma Miroslava Krleže (zbornik), Žminj 1974. • J. Skok, Strukturalni slojevi i modeli Krležinih Balada, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1982, 17. • M. Kuzmanović, Kerempuhovo ishodište: geneza »Balada Petrice Kerempuha« Miroslava Krleže, Rijeka 1985. • V. Žmegač, Balade Petrice Kerempuha u komparativnoj vizuri, u: Krležini evropski obzori, Zagreb 1986. • J. Lisac, Balade Petrice Kerempuha i hrvatska književna tradicija, Forum, 27(1988) 9. • J. Vončina, Korijeni Krležina Kerempuha, Zagreb 1991. • J. Skok, Balade Petrice Kerempuha, Krležijana, 1, Zagreb 1993. • M. Kuzmanović, Krleža u sjeni Terezije: Krležina protuslovlja i tvorbeni elementi Balada – Terezija Goričančeva, Zagreb 1998. • J. Skok, Hrvatski povijesni panopticum u Krležinim Baladama, u: Garestinski panopticum: varaždinske studije, eseji, feljtoni i autobiografski zapisi, Varaždinske Toplice–Varaždin, 2013.
J. Skok