Bánffy (Banić)

Bánffy (Banić), plemićka obitelj, osamostaljeni ogranak ugarskoga roda Hahold s posjedima u Varaždinskoj, Križevačkoj, Zaladskoj i Vukovskoj županiji od XIV. do XVII. st. Obiteljsko ime izvedeno je od banskoga naslova Stjepana I., rodonačelnika obitelji. Po svojemu matičnomu posjedu i utvrdi Lendavi (danas Donja Lendava, Slovenija) nosili su plemićki pridjevak Lendavski (de Lendwa), dok se u historiografiji spominju i pod pridjevkom Donjolendavski ili od Donje Lednave. Zahvaljujući bogatstvu, temeljenom na prihodima s mnogobrojnih vlastelinstva i posjeda, ženidbenim vezama, među ostalim, s uglednim slavonskim i hrvatskim plemićkim obiteljima (Konjski, Pethő de Gerse, Bot od Bajne, Batthány, Kaniški, Frankapan, Blagajski, Hennyngh, Keglević, Rattkay, Erdődy, Sekelj, Drašković, Bator i dr.), obnašanjem visokih državnih (palatini, slavonski, hrvatski i mačvanski banovi) i upravnih službi (zagorski župani i virovitički nasljedni župani), Bánffyji su se polovicom XIV. st. uzdignuli među najuglednije velikaške obitelji Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, a taj položaj zadržali su sve do izumrća obitelji.

Rodonačelnik Bánffyja bio je Stjepan I. (1267–1328), ban cijele Slavonije 1280, koji je od hrvatsko-ugarskoga kralja Ladislava IV. Kumanca dobio posjede u Zaladskoj, Šomođskoj i Križevačkoj županiji. Među njima bila je i Lendava, koju su mu za prijestolnoga rata između Andrije IV. Mlečanina i Karla I. Roberta Anžuvinca oteli Gisingovci. U braku s kćeri palatina Dionizija Pécza imao je nekoliko djece, od kojih ga je nadživio samo Nikola I. (poč. XIV. st. – 1356). Nikola I. bio je župan Zaladske županije (1324–42. i 1349–51), magister kraljičinih konjušnika (1342–43), ban cijele Slavonije (1343–45) te ban cijele Slavonije i Hrvatske (1345–46. i 1353–56). God. 1323. kralj Karlo I. Robert, na čijem je dvoru proveo mladost, vratio mu je obiteljski posjed i utvrdu Lendavu. God. 1345. vojno je slomio otpor Nelipića te zauzeo Knin u ime kralja Ludovika I., a prilikom neuspjele kraljeve opsade Zadra 1346. bio je teško ranjen, zbog čega ga je 1347. Ludovik nagradio oslobađanjem njegovih posjeda od jurisdikcije zaladskih župana. Nikola je imao brojnu djecu, od kojih su potomke imali samo Ladislav (1356–1381), Stjepan II. (1335–1385), Nikola (1356–1389) te Ivan I. (1335–1388). Od njih istaknuli su se Stjepan II. i Ivan I., koji su zajedno obnašali dužnost zagorskoga župana (1366–70) i slavonskih banova (1381–85). Ivan I. bio je i mačvanski ban (1386–87). Tijekom XV. st. ugasili su se Ladislavov (oko 1464), Stjepanov (oko 1414) i Nikolin ogranak (oko 1411), te svi ostali članovi obitelji Bánffy od Lendave potječu od Ivana. Kao vjerni pristaše hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika II. Jagelovića, Ivanovi potomci proširili su obiteljske posjede na utvrde i vlastelinstva Lobor u Hrvatskome zagorju (onodobna Varaždinska županija), Blinju (Novigrad) u Banovini (onodobna Zagrebačka županija), Stupčanicu, Bijelu Stijenu i Viroviticu u zapadnoj Slavoniji (onodobna Križevačka i Virovitička županija) te Korođ i Erdut u istočnoj Slavoniji (onodobna Vukovska županija). Kao pristaše poraženoga protukralja Ivana Zapolje privremeno su izgubili obiteljske posjede u Slavoniji, a trajno tijekom osmanskoga zaposjedanja Slavonije tijekom druge četvrtine XVI. st. Najznačajniji među Ivanovim potomcima bili su Andrija, podban (1473–76), a potom, nakon smrti bana Ivana Ernušta, hrvatsko-slavonski ban (1476–77), te Ivan IV. (1509–34), nasljedni župan Virovitičke županije i ugarski palatin. U Hrvatskoj je obitelj izumrla smrću Nikole VIII. (1599–1627).

U Hrvatskome zagorju obitelj Bánffy držala je utvrdu i vlastelinstvo Lobor, koje je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik II. Jagelović 1520. darovao Ivanu IV. zajedno s drugim utvrdama pokojnoga bana Franje Berislavića nakon što se 1519. oženio njegovom udovicom Margaretom. No, oko Lobora i drugih Berislavićevih utvrda vodila se od 1514. parnica s Lovrom Iločkim, kojemu je 1514. Juraj Brandenburški prepustio pravo na njih. Taj je spor završio 1520. u korist Lovre Iločkoga te je Ivan IV. bio primoran vratiti Lobor i druge sporne posjede i utvrde kralju Ludoviku II. Jageloviću, koji se obvezao da će mu nadoknaditi troškove od 4228 forinti, koje je Bánffy potrošio na njih. Budući da kralj nije imao tu svotu, pozvao je 1524. Petra Keglevića da obešteti Bánffyja, a zauzvrat mu je založio sporne utvrde i posjede, uključujući i Lobor.

LIT.: V. Klaić, Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I (1301–1382), Rad JAZU, 1900, 142. • E. Laszowski, Grad Lobor, Prosvjeta, 13(1905) 20, 21. • I. Dienka, Ivan Banffy od Lendave i Virovitice, Virovitičanin, 41(1939) 23. • N. Klaić i I. Petricioli, Zadar u srednjem vijeku do 1409, Zadar 1976. • B. Glavičić i V. Vratović (prir.), Opsada Zadra/Obsidio Iadrensis, Zagreb 2007.

K. Regan