Barbara Celjska

Barbara Celjska, Konrad Kyeser, Bellifortis, XV. st.

Barbara Celjska, hrvatsko-ugarska (od 1405), njemačka (od 1414) i češka kraljica (od 1437) te od 1433. rimsko-njemačka carica (?, oko 1392 – Mělník, Češka, 1451). Kći Hermana II. i Ane von Schaunberg, sestra Friderika II., Elizabete, Ane, Hermana III., Ludvika i nezakonitoga Hermana. Iako se još 1401. zaručila sa Sigismundom Luksemburgovcem nakon što ga je njezin otac Herman II. izbavio iz zatočeništva ugarskih velikaša, zbog njezine mladosti do vjenčanja je došlo tek 15. XI. 1405. po svoj prilici u kapeli Staroga grada u Krapini. God. 1408. boravila je u Slavoniji i zamjenjivala supruga i oca u državnim poslovima zbog njihove zaokupljenosti borbama u Bosni i drugim poslovima. Nakon što se Sigismund angažirao u stjecanju rimsko-njemačke krune, za njegova dva dulja izbivanja iz Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva (1411–14. i 1416–18) samostalno je vladala zemljom. Zbog navodne veze s plemićem Neuhäuselom, kaštelanom Maloga Kalnika, 1419. pala je u Sigismundovu nemilost koji ju je zajedno s kćeri Elizabetom prognao u Veliki Varadin (danas Oradea) na više od godinu dana. Kad se 1420. pomirila sa suprugom, trajno se nastanila u Češkoj, gdje je 1424. od Sigismunda dobila u posjed Zvolen s tamošnjom kraljevskom rezidencijom te niz gradova, među kojima Breznu, Krupin, Sasovi, Kremnic s rudarskom okolicom. Budući da se 1428. i 1429. brinula za obranu svojih posjeda, napose gradova, od husita, od Sigismunda je dobila u Slovačkoj utvrde i vlastelinstva Trenčín, Suč, Vršatec, Bansku Bystricu, Strčan, Starhrad, Budatín. Nakon suprugove smrti 1437, nastojala je sebi osigurati vlast u Češkoj, zbog čega se sukobila sa svojim zetom Albrechtom II. Habsburgovcem, što je završilo njezinim zatočenjem u Bratislavi. Nakon svojega oslobođenja i unatoč prividnoj pomirbi s kraljem, Barbara je pobjegla u Poljsku, gdje je kao protukralja u Češkoj podržala mladoga Kazimira (IV.) Jagelovića. U Češku se vratila nakon Albrechtove smrti i nastanila u Mělníku, gdje je umrla od kuge. Bila je pristaša utrakvista, koji su obavili vjerski obred pri njezinu pokopu u katedrali sv. Vida u Pragu. Njezin suvremenik Enea Silvio Piccolomini (poslije papa Pio II.) opisao ju je kao razvratnu ženu sklonu dvorskim spletkama, a u narodnoj predaji Hrvatskoga zagorja i sjeverozapadne Hrvatske ostala je upamćena kao zla čarobnica i vještica (alkemičarka), koja je ušla u legendu kao → Crna kraljica.

LIT.: Đ. Deželić, Barbara Celjska, Životopisna crta, Dragoljub (kalendar), 27(1890). • J. E. Tomić, Kraljica Barbara Celjska, Narodne novine, 68(1902) 129–130. • S. Paušek-Baždar, Kraljica Barbara Celjska kao alkemičarka u Samoboru, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 15(2008) 1.

K. Regan