Batthyány

Batthyány, plemićka, od 1628. barunska, od 1630. grofovska te od 1764. herceška obitelj ugarskoga podrijetla s posjedima u Varaždinskoj, Križevačkoj i Zagrebačkoj županiji te ugarskim županijama Zala i Gradišće. Zahvaljujući materijalnomu bogatstvu, temeljenomu na prihodima s nekoliko velikih vlastelinstva i mnogobrojnih manjih posjeda, povezivanjem ženidbenim i drugim vezama s uglednim hrvatskim i ugarskim plemićkim obiteljima (Hermanffy Grebenski, Strattmann, Illésházy, Esterházy i dr.), te obnašanjem visokih upravnih, vojnih i crkvenih službi, Batthyány su se uzdignuli među najuglednije plemićke obitelji Hrvatsko-Slavonskoga Kraljevstva. Prvi poznati član obitelji u Slavoniji bio je Juraj (druga polovica XIV. st. – oko 1403), kojem je 1401. hrvatsko-ugarski kralj Sigismund Luksemburgovac darovao posjed Sveti Jakob kraj Garignice u Križevačkoj županiji (danas Stara Pološćica južno od Bjelovara), a 1403. potvrdio je vlasništvo nad tim posjedom njegovim malodobnim sinovima Albertu Ladislavu i Jurju (kraj XIV. st. – prva polovica XV. st.). Uspon obitelji započinje s Baltazarom I. (1452–1520), koji je kao adoptirani sin Ladislava Hermanffyja (Grebenski) 1490. naslijedio vlastelinstvo Greben te mnogobrojne druge posjede u Varaždinskoj i Križevačkoj županiji, a uz to je držao posjed Turnišće u Međimurju u ugarskoj županiji Zala te vlastelinstvo Kiseg (Kőszeg) u Željeznoj županiji. Zajedno s Baltazarom Alapićem dobio je 1502. vlastelinstva Veliki i Mali Kalnik, koje je ubrzo prepustio Baltazaru za odštetu. Bio je jajački ban (1493–95. i 1501–03) i slavonski podban (1512–17).

Naslijedio ga je sin Franjo (1479–1566), koji je bio kraljevski komornik i natpeharnik hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika II. Jagelovića, a zatim hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (1525–33; 1527–31. zajedno s Ivanom Karlovićem) te istodobno župan Požunske i Željezne županije (1525–43). Uz to, bio je skrbnik Ivana Gyulaya ml. za njegove malodobnosti. Sudjelovao je u bitki na Mohačkome polju, a za prijestolnoga rata između Ferdinanda I. Habsburgovca i Ivana Zapolje priklonio se Ferdinandu. Budući da su mu se obiteljski posjedi u Križevačkoj županiji našli na udaru Osmanlija, preselio je kmetove sa svojih posjeda u zapadnougarske županije (danas Slovačka), a 1543. naselio je veliku skupinu bjegunaca na vlastelinstvo Kiseg u Gradišću. Početkom XVII. st. odvojila se mlađa grana obitelji, kojoj je pripadao Adam (1662–1703), hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban 1693–1703. Na bečkome dvoru zauzimao se za priključenje Vojne krajine Hrvatskoj. God. 1695. kupio je dio vlastelinstva Ludbreg (ostatak je kupila njegova udovica Eleonora Strattmann 1715), koje su njegovi potomci držali sve do kraja Prvoga svjetskog rata. Utjecaj obitelji još je više narastao u XVIII. i XIX. st. jer su mnogi njezini članovi obnašali visoke javne i crkvene dužnosti u Hrvatskoj i Ugarskoj. Stariji Adamov sin Karlo (1698–1772) bio je hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban (1743–56), tajni savjetnik, nasljedni veliki župan Vaške županije, feldmaršal i vrhovni kapetan kupske i unske krajine te predsjednik Banskoga stola, a mlađi sin Ludvig (1696–1765) ugarski palatin.

Od 1490. do oko 1645. obitelj Batthyány držala je u Hrvatskome zagorju vlastelinstvo i utvrdu Greben te posjed Zamlače koji su, zajedno s drugim posjedima u Hrvatskoj i Ugarskoj, bili temelj njihova uspona na društvenoj ljestvici kasnosrednjovjekovnoga i ranonovovjekovnoga ugarskog i hrvatskog društva.

LIT.: J. Adamček, Vlastelinstvo Greben, Kaj, 6(1973) 4–5. • M. Winter, Ludbreški grad i njegovi gospodari, Podravski zbornik, 6(1980). • M. Švab, Batthyány, Hrvatski biografski leksikon, 1, Zagreb 1983.

K. Regan