Batušić, Slavko

kuća obitelji Metzger na Škrlčevu bregu u Zlataru, nasljednici koje su, među ostalima, bili i Batušići

Batušić, Slavko, teatrolog, književnik, leksikograf i prevoditelj (Novska, 2. VI. 1902 – Zagreb, 25. IV. 1979). Osnovnu školu polazio je u Zlataru (1908–13), gdje mu je otac bio kotarski sudac. U Zagrebu je završio gimnaziju, 1925. diplomirao povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu (studij je potom nastavio na pariškoj Sorbonnei i na École du Louvre), a 1927. i doktorirao. God. 1921–50. u HNK-u u Zagrebu obnašao je dužnosti tajnika, zamjenika intendanta, dramaturga i redatelja. Bio je osnivač i upravitelj Arhiva i muzeja HNK te Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU-a. Kao bibliotekar radio je u Sveučilišnoj knjižnici (1941–45). Od 1950. do 1972. predavao je povijest svjetskoga i jugoslavenskih kazališta na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U njegovu djelovanju sjedinjeno je svekoliko teorijsko i povjesničarsko znanje s praktičnim kazališnim iskustvom. Pisao je pjesme (23 pjesme, 1938), novele (Čuda i čarolije, 1931), romane (Na dragom tragu, 1932; Argonauti, 1936), putopise (Kroz zapadne zemlje i gradove, 1932; Od Kandije do Hammerfesta, 1937; Od Siene do Haarlema, 1941; Pejzaži i vedute, 1959; Od Griča do Lutecije, posmrtno, 1979), kao i eseje, feljtone i prikaze o zagrebačkim kazališnim građevinama i repertoaru, o školskome i pokrajinskome kazalištu te o kazališnim umjetnicima, operi, baletu i scenografiji koje je objavljivao u mnogobrojnim periodičnim publikacijama, a kazališnim temama posvetio je knjigu Hrvatska pozornica (1979). Okušao se u pisanju libreta (Medvedgradska kraljica Luja Šafraneka-Kavića, 1927) i drame (Komorni trio, 1938). S područja likovnih umjetnosti objavio je djela Umjetnost u slici (1957), Pregled povijesti umjetnosti (1959), te prikaze o djelima likovnih umjetnika. Bio je glavni urednik Enciklopedije likovnih umjetnosti (1959–66) te Bibliografije rasprava i članaka likovnih umjetnosti (1967–77), u izdanju Leksikografskoga zavoda. Također, prevodio je s francuskoga i njemačkoga jezika. Djetinjstvo provedeno u roditeljskome domu opisao je u memoarsko-putopisnoj i romansiranoj autobiografiji Laterna magica (1958), jedinstvenoj panorami svakodnevnoga života i ljudi u »gradiću« (Zlataru) na početku XX. st., prožetoj psihološkim opažajima. Zanimao se za A. Augustinčića i njegova djela (Književne novine, 1950, 18; Naprijed, 27. XI. 1953). U časopisu Hrvatsko zagorje (1969, 4–6) objavljene su mu Tri pjesme o mome Zagorcu; pisao je o S. Erdődy i njezinoj ulozi Ljubice u operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskoga (Kazališni list, 1945–46, 25), o prvome hrvatskom prijevodu Goldonija na kajkavski (Kaj, 1969, 12), kajkavskome repertoaru HNK i literaturi o kajkavskoj drami (Kaj, 1969, 11). Korigirao je i dopunio rječnik Balada Petrice Kerempuha (1946) M. Krleže. U više se navrata bavio T. Brezovačkim (Narodni list, 1957, 1. I.; Zagorski godišnjak, 1977), a zapaženom studijom Komediografija Tita Brezovačkoga (Djela Tituša Brezovačkog, Stari pisci hrvatski, 1951, 29) utemeljio je teatrološki pristup u hrvatskoj dramaturgiji.

LIT.: Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU (tematski broj), 3(1977) 1. • M. Vaupotić (prir.), Slavko Batušić: Pjesme, pripovijest, roman, putopisi, članci, Zagreb 1973.

R.