Bednja (rijeka)
tok rijeke Bednje kraj Varaždinskih Toplica
Bednja, rijeka, glavna sabirnica voda u sjevernome dijelu Hrvatskoga zagorja, desni i najdulji pritok Drave u Hrvatskoj; duljina 107,4 km; površina porječja 604,4 km2. U pojedinim su izvorima greškom navedene duljina od 133 km i površina porječja od 966 km2, pa se Bednja pogrešno navodi kao najdulja tekućica koja je cijelim svojim tokom unutar granica Hrvatske. Hidronim Bednja dolazi od badanj, bedenj, u značenju drvene posude za vodu. U lokalnome bednjanskom govoru naziva se Bednjo. Hidronim Bednja prvi je put zabilježen 1321, 120 godina prije spomena istoimene župe.
Bednja ima peripanonski kišno-snježni protočni režim; u godišnjem hodu srednjih mjesečnih protoka primarni je maksimum u prosincu i sekundarni u ožujku ili travnju, dok je primarni minimum u kolovozu ili srpnju i sekundarni u siječnju ili veljači. Aktivne hidrološke postaje: Lepoglava, Željeznica, Ključ, Tuhovec i Ludbreg. Prosječni je godišnji protok pri ušću 1,41 m3/s. Porječje Bednje proteže se sjeverno od Ivanščice i Kalnika, od Maceljskoga gorja na zapadu do podravske nizine na istoku. Veći su lijevi pritoci Čemernica, Šaša, Očura, Vukovec, Bistrica, Željeznica, Belski potok, Korunščak–Lepenščak, Ljuba potok, Velinec, Drenovec, Kruški potok, Trnovčica, Crnoglavec, a desni Čret, Žarovnica–Kamenica, Bitoševje i Voća. Bednja izvire na 311 m nadmorske visine u blizini sela Bednjice u sjevernom podnožju Ravne gore, koju zaobilazi sa zapadne strane. Nakon 5,8 km toka prima vode Trakošćanskoga jezera. Pojedini izvori navode za izvor Bednje neki od izvorišnih krakova Čemernice (tekućica koja puni Trakošćansko jezero u Maceljskome gorju), podno vrha Kamene gore ili nedaleko od naselja Brezove Gore, no to ne povećava duljinu Bednje. Nakon što primi vode Trakošćanskoga jezera, Bednja otječe u južnije položenu Bednjansku zavalu, gdje skreće i nastavlja otjecati prema istoku. Nakon niza manjih sutjeski, protječe širokim Lepoglavsko-ivanečkim poljem. Zanimljivo je da ne nastavlja otjecati preko prijevoja Cerje (relativne visine dvadesetak metara) u podravsku nizinu, nego se probija kroz više reljefno područje (epigenija; tok je stariji od pomlađena reljefa) nizvodno od Salinovca. Kompozitna dolina (niz dolinskih suženja i proširenja), uvjetovana mnogobrojnim rasjedima, nastavlja se razdvajajući Varaždinsko-topličko gorje od Ivanščice odnosno Kalnika. Nizvodno od Novoga Marofa ima velik zavoj oko uzvišenja na kojem je naselje Ključ. Kraj naselja Slanje naposljetku ulazi u podravsku nizinu. Do Ludbrega otječe rubno, a zatim se preko nizine, dijelom izravnanim i skraćenim tokom ulijeva u Dravu (ušće na 136,5 m nadmorske visine) kraj naselja Mali Bukovec. Tekućice su prije suvremenih regulacija u podravskoj nizini mijenjale tokove, pa je potkraj XVII. st. Plitvica bila pritok Bednje, a ušće Bednje u Dravu bilo je desetak kilometara istočnije. U prošlosti je dolina Bednje bila vrlo poplavna, a tla u dolini zbog visoke temeljnice vlažna i močvarna, na što upućuju mnogi lokalizmi (čeret, lagvić, plitvičak, berek, rakitje i dr.), posebice nizvodno od Lepoglave. Uzrok je tomu višestruk: porječje je izduženo u smjeru zapad–istok, no lepezasto je prošireno u gornjem dijelu, što pogoduje koncentraciji voda. U gornjem dijelu porječja ujedno je i više padalina i znatno gušća mreža tekućica (posebno u Maceljskome gorju), pa prevladavaju sitnozrnati sedimenti slabe propusnosti, koji podupiru površinsko otjecanje i bujična obilježja tekućice, a i reljefna obilježja pogoduju naglomu slijevanju voda sa strmih obronaka gorja u korito glavne tekućice, koja u većem dijelu toka ima mali pad i obilježja nizinskoga, sporoga toka. Prije početka regulacija (od 1960-ih), Bednja je bila mjestimično široka i duboka, a sada su vrlo rijetka mjesta dubine veće od 3 m; u donjem toku široka je 10 do 20 m. Prirodno vrlo nepravilno i vijugavo korito Bednje i pojedinih pritoka (npr. Voća) do danas je djelomično regulirano, često izravnano i skraćeno. Dosadašnje hidrotehničke mjere uglavnom nisu bile u skladu s hidroekološkim upravljanjem, no dio riječnih staništa očuvan je za mnogobrojne vrste riba (som, šaran, deverika, štuka, smuđ, grgeč, klen, mrena i dr.). U poljima su ostale mnoge mrtvice u različitim stadijima prirodnoga razvoja, a neke su zatrpane. U porječju je više umjetnih jezera (Trakošćansko jezero, ribnjaci Bitoševje, Ivanečki bajeri nastali urušavanjem napuštenih kopova ugljena, ribnjaci kraj Ivanca i Ludbrega). Dijelovi porječja (ukupno oko 12 500 ha), uglavnom u podravskoj nizini, i dalje su izloženi povremenim poplavama.
D. Orešić