Belecgrad (Belec)

ostatci srednjovjekovne utvrde

tlocrt utvrde

Belecgrad (Belec), srednjovjekovna utvrda na južnim obroncima Ivanščice, sjeverno od istoimena naselja. U povijesnim izvorima prvi se put spominje kao posjed Petra Gisinga. Od 1339. u rukama je hrvatsko-ugarskoga kralja Karla I. Roberta Anžuvinca i njegovih nasljednika, a zatim grofova Celjskih (1399–1456), Katarine Branković, udane Celjski (1456–57), grofova Vitovaca (1457 – oko 1489), Jakoba Sekelja (oko 1489–94), Ivaniša Korvina (1494–1504), Beatrice Frankapan, udove Ivaniševe (1504–08), Jurja Brandenburškoga iz dinastije Hohenzollern (1509 – nakon 1514), obitelji Gyulay (nakon 1514–67) i Turóczy (1567–1634), Sigismunda Keglevića (1634–35), Tome i Aleksandra Mikulića Brokunovečkih (1635–57), kraljevskoga fiska (1657), Jurja II. Erdődyja (1657–74), Elizabete Erdődy, udane Keglević, i Ane Barbare Auersperg (1674–1706), Adama Benedikta Rattkaya (1706–20) i Franje Matačića, koji ga je napustio i središte belečkoga vlastelinstva premjestio u obližnji dvorac u → Selnici, Donjoj. Ostatci utvrde leže na zaravanku s triju strana strmoga brda koji tlocrtno opasuju obrambeni zidovi u obliku nepravilna dugačkog i uskog trapeza. U sjevernome dijelu utvrde nalaze se ostatci dvokatnoga palasa, a duž zapadnoga i istočnoga bedema gospodarske građevine. U utvrdu se ulazilo kroz vrata smještena na sredini južnoga obrambenog zida, radi zaštite kojih je u XVI. st. podignuta velika polukružna rondela, dijelom ispunjena nabijenom zemljom.

LIT.: E. Laszowski, Grad Belec, Hrvatska prosvjeta, 1(1914) 1. • D. Miletić, Plemićki grad Belec, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 13–14(1996–97) 1.

K. Regan