Bezjaki

Bezjaki (Bezjaci), nekad raširen, a danas rjeđi višeznačni etnonim koji se odnosio na hrvatsko kajkavsko stanovništvo između Drave i Save, na stanovništvo nekih naselja uz Kupu i Dobru, na dio istarskih Hrvata (koji govore čakavski, ali s mnogobrojnim jezičnim elementima koji su istovjetni s onima u slovenskim govorima), na Talijane oko Gorice i Tržiča (Bisiacchi) kao i na neke istarske Talijane s govornim osobinama koje su bliske furlanskomu. Njihovo podrijetlo može se tražiti u predslavenskim zajednicama naroda, vjerojatno romaniziranim Keltima, koji su se integrirali na navedenim područjima. To stanovništvo Bezjakima su nazivali njihovi susjedi. Etnonim poprima katkada i pejorativno obilježje , a semantički pokriva značenje glupana, neznalice, zaostaloga i divljega čovjeka. Od etnonima nastao je niz prezimena (Bezjak, Bezak, Bezek, Bezik, Buzjak, Bizjak, Bizak, Bzik, Vizjak, Vesjak, Puzjak, Bezeljak), koja se na području Zagorja pojavljuju ponajviše u naseljima Laduču, Pušći, Bistri, Stubici, Pustodolu, Vinu, Pačetini, Jesenju, Šemnici, kao i naziv Bezjačija za područje naseljeno Bezjacima. Toponimi se nalaze i u Moravskoj, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji. Korijen riječi bezjak sačuvan je također u nazivima predmeta svakodnevne uporabe, npr. sjekira bezjača, a u Sloveniji bizama se nazivaju bijele hlače (karakteristični dio zagorske narodne nošnje). Od keltske zajednice sačuvali su se arheološki nalazi trodijelnih posuda bilikuma, koje upućuju na karakteristično keltsko ritualno izražavanje gostoprimstva te sklonost gozbama.

LIT.: M. Gušić, Etnička grupa Bezjaci, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1967, 43. • S. Blagonić, Prilog etnohistoriji (sub)etničkih skupina Vlaha i Bezaka u Istri, Problemi sjevernog Jadrana, 9(2009). • A. Đermak, Sustav svetišta oko Babožnice, Studia mythologica Slavica, (2010) 13.

M. Ivanjek