Bisaški

rodoslovlje obitelji Bisaški, iz rukopisa A. Patačića Status familiae Patachich, XVIII. st.; NSK

Bisaški (de Bykzad), plemićka obitelj s posjedima u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji od XIII. do XV. st. Ime je dobila po posjedu Bisag na gornjoj Lonji na kojemu su sagradili istoimenu utvrdu. Zahvaljujući bogatstvu temeljenomu na prihodima s nekoliko većih obiteljskih posjeda, ženidbenim vezama s uglednim plemićkim obiteljima (Grebenski, de Wrathna, Kaštelanović), te obnašanjem visokih upravnih službi, Bisaški su se od sitna seoskog plemstva u prvoj polovici XV. st. uzdignuli među najuglednije plemićke obitelji slavonskoga kraljevstva. O njihovu podrijetlu postoje dvije teze. Prva se temelji na tužbi Ladislava Grebenskoga iz 1484. u kojoj je zatražio povrat Bisaga s pripadajućim vlastelinstvom u ruke njegove obitelji na osnovi tvrdnje da je taj posjed i utvrdu 1328. Hektor Grebenski (Grebengradski) darovao svojemu unuku Mikcu Bisaškome. Po drugoj tezi, Bisaški su bili osamostaljena grana plemićkoga roda Rakovečkih, jer su se njihovi najstariji obiteljski posjedi u doba stjecanja Bisaga 1328. nalazili na posjedu Rakovec. Prvi u dokumentima zabilježeni član obitelji bio je Mihael (druga polovica XIV. st.), čiji je sin Mikac (spominje se 1328) dobio od Hektora Grebenskoga posjed Bisag na rijeci Lonji u blizini vlastitih posjeda. Mihaelov unuk Emerik (spominje se 1372–98) postavio je temelj snazi, ugledu i bogatstvu obitelji. Godine 1372. sklopio je s Andrijom de Wrathna, suprugom sestre Ane (spominje se 1372), nasljedni ugovor u slučaju da jedna obitelj izumre, dok se 1398. spominje kao jedan od sudaca u sporu između Stjepana Blagajskoga i Pavla Zrinskoga. Emerika su naslijedili sinovi Nikola (spominje se 1412–39) i Juraj (? – 1457), kojima je kralj Sigismund Luksemburgovac ustupio pravo na izricanje smrtne presude (ius gladii) na svim njihovim posjedima u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji. Juraj je bio najistaknutiji član obitelji. Najprije je bio vitez na Sigismundovu dvoru, a potom se priključio slavonskomu banu Matku Talovcu te za njegova banovanja 1435–45. bio upravitelj Zagrebačke biskupije i od 1436. župan Zagrebačke županije. Poslije poraza Talovaca u prijestolnome ratu priklonio se novome slavonskom banu Ulriku II. Celjskomu te je 1445. bio imenovan slavonskim podbanom, križevačkim županom i sudcem Križevačke županije. God. 1446. ishodio je od ugarskoga gubernatora i namjesnika Kraljevstva Jánosa Hunyadija potvrdu isprave Bele IV., kojom je njegovu rodu darovao posjed Rakovec. Imao je dva sina. Prvi je poginuo 1446. u opsadi Bosanskoga Dubočca u vojsci bana Ivana Sekelja. Drugi sin Petar (? – prije siječnja 1479) bio je posljednji muški odvjetak obitelji. Iako je bio oženjen Sofijom Grebenski, sva svoja imanja oporučno je ostavio sestri Ani (? – poslije 1470), udovici Nikole IV. Kaštelanovića, odnosno svojemu nećaku Jurju II. Kaštelanoviću, za što je 1474. dobio dozvolu kralja Matije Korvina.

LIT.: K. Nemeth, Bisaški, Hrvatski biografski leksikon, 1, Zagreb 1983.

K. Regan