bistričko vlastelinstvo

bistričko vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro na sjeverozapadnim obroncima Medvednice, u južnome dijelu Hrvatskoga zagorja. Isprva posjed u sklopu veleposjeda velikaške obitelji Aka (Ača), a od sredine XIV. st. u sklopu novouspostavljene Zagrebačke županije. Obuhvaćalo je dolinu potoka Bistrice te obronke i brežuljkasto podnožje Medvednice sve do ušća Bistrice u rijeku Krapinu. Središte vlastelinstva isprva se nalazilo u utvrdi Bistrici, a nakon njezine propasti sredinom XVI. st. ono je bilo prebačeno u utvrđene kurije ili kaštele Gornja Bistra (danas Marija Bistrica) i Donja Bistra (Podgrađe kraj Marije Bistrice). Na sjeveru je graničilo s konjščinskim (selničkim) vlastelinstvom, na istoku s moravečkim plemićkim distriktom, na zapadu sa gornjostubičkim plemićkim distriktom, a na jugu su ga omeđivali plemićki posjedi Vražji Laz i Planina. Bistričko vlastelinstvo nastalo je u prvoj polovici XIV. st. sjedinjenjem istoimenoga plemićkog posjeda (predium nomine Bystriza), koji se u dokumentima prvi put spominje 1209. u ispravi hrvatsko-ugarskoga kralja kao posjed zagrebačkoga župana Vratislava II. od roda Aka, te susjednoga posjeda Pinje (prediumnomine Pihina), koji se u istome dokumentu navodi kao svojina Vratislavova brata Kozine od roda Aka. Svoj konačan oblik dobilo je 1362, kada su mu priključene zemlje Veleškovec i Turnišće (terre Velexouch et Tornische). U tome obliku održalo se do 1717, kada se nakon smrti Črnkovečkih raspalo na niz manjih posjeda, vlasnici kojih su među ostalim, bile obitelji Sermage, Keglević, Jelačić, Prašinsky i Hellenbach.

Glavna gospodarska grana vlastelinstva bilo je vinogradarstvo, koje je nosilo više od polovice ukupne poljodjelske proizvodnje na vlastelinstvu, dok se ostala proizvodnja odnosila na uzgoj pšenice i raži te uzgoj stoke (osobito svinjogojstvo). Početkom XVII. st. taj se omjer još više povećao u korist vinogradarstva od kojega su potjecali gotovo svi prihodi vlastelinstva. Dodatni prihod njegovu vlasniku donosila je samovoljno podignuta mitnica u Bistrici, zbog čega su 1481. građani Gradeca podignuli tužbu pred kraljem. U XV. st. bistričko vlastelinstvo nalazilo se u sastavu desetinskoga kotara Glavnica. Ubrajalo se među manja i slabije naseljena vlastelinstva u Banskoj Hrvatskoj, osobito u doba osmanske navale na Hrvatsku tijekom XVI. st. kada su za njegovu zaštitu podignuta dva nova kaštela. Iako se vlastelinstvo nije izravno nalazilo na smjerovima osmanskih navala, ipak je došlo do odlaska dijela podložnika vlastelinstva u sigurnije krajeve, te time i do smanjenja broja stanovnika. Do oporavka je došlo krajem XVI. i u XVII. st. U sklopu vlastelinstva nalazilo se trgovište Bistrica (danas Marija Bistrica), koje se prvi put spominje 1496 (oppidum Bystriza), dok se u popisu poreza 1598. spominje pod imenom Purgarija (Purgarya). U XVI. st. položaj njegovih stanovnika bio je u svemu izjednačen s položajem kmetova. Uz (Mariju) Bistricu, krajem XVI. i početkom XVII. st. na vlastelinstvu je bilo još 26 sela od kojih su nastala današnja naselja. Tijekom XVI. st. na vlastelinstvu je započelo oblikovanje manjih alodijalnih plemićkih posjeda: 1598. spominju se posjedi Nikole Istvánffyja, Sofije Kérceny, Hester Berzay, Jurja Kraschycha te posjed župe svetoga Petra, a u XVII. st. posjedi zagrebačkih klarisa i gospe Dolovščak.

LIT.: L. Dobronić, Po starom Moravču, Zagreb 1979. • J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980.

K. Regan