Bogathy

Bogathy, plemićka obitelj s posjedima u nekadašnjim županijama Varaždinskoj i Zagrebačkoj od XVI. do XIX. st. Zahvaljujući bogatstvu temeljenomu na prihodima s nekoliko posjeda u Hrvatskome zagorju i u zagrebačkoj Posavini, ženidbenim vezama s uglednim plemićkim obiteljima (Tumpa, Šimunčić, Bužanić, Pisačić Hižanovečki, Froelich i Šimunić), te obnašanjem različitih upravnih i vojnih službi, Bogathy su se tijekom XVIII. i prve polovice XIX. st. uzdignuli među uglednije plemićke obitelji Trojedne kraljevine.

Prvi poznati članovi obitelji bili su braća Stjepan I., tajnik hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga bana Tome II. Erdődyja, te Petar i Mihovil, koji se u pismu kasnijega bana Žigmunda Erdődyja iz 1632. spominju kao vlasnici posjeda i sela Prerovec kraj današnjega Oborova uz rijeku Savu, nedaleko Ivanić-Grada u nekadašnjoj Zagrebačkoj županiji. Stjepanovim sinovima Žigmundu i Stjepanu II., njihovoj sestri Suzani i Žigmundovim sinovima Ivanu, Stjepanu III. i Franji kralj i car Ferdinand II. Habsburgovac podijelio je 1643. plemstvo i grb, što je Hrvatski sabor potvrdio 1644.

Sa Žigmundovim sinovima obitelj se podijelila u dvije grane. Dok su matičnu, zagrebačku granu, nastavili Ivan i Franjo te njihova djeca, Ivanovi sinovi Šimun i Martin te Franjin sin Ladislav (spominje se 1742. kao vojni zapovjednik utvrde u Glini), Stjepan III. preselio se u Zagorje te utemeljio zagorsku granu. Sa suprugom Jelenom Tumpa boravio je na posjedu Lenišće kraj Tuhlja. Uz to, obitelj je u nepoznatim okolnostima od obitelji Bužanić oko 1697. stekla još i plemićki posjed Donju Batinu, koji će držati sve do 1850. Na temelju postojećih dokumenata kao posljednji članovi zagrebačke grane spominju se Antun, Mato i Andrija, koji su 1849. podijelili imanje Prerovec, dok se zagorska grana održala sve do polovice XIX. st., kada je izumrla u ženskome koljenu s Karolinom, udanom Pisačić Hižanovečki, Eleonorom, udanom Šimunčić te Terezijom, udanom Froelich. Obiteljski arhiv pohranjen je u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu.

Iako se nisu uspjeli uzdignuti u velikaški stalež, iz obitelji poteklo je nekoliko istaknutih osoba, koje su u javnome životu Hrvatske obnašale različite upravne i vojne službe. To se ponajprije odnosi na Franjina sina Ladislava, koji je kao mladić stupio u vojnu službu te do 1742. dogurao do službe zapovjednika krajiške utvrde Gline, zatim na sina Stjepana III. Gabrijela, koji se 1751. i 1755. spominje kao plemićki podsudac Varaždinske županije, te naposljetku na Eleonoru i njezina supruga Skendera Šimunčića, podžupana Varaždinske županije, čija je rezidencija u Donjim Grdencima kraj Zaboka bila stjecište domoljuba, pristaša preporodnih ideja.

LIT.: I. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899. • J. Barlè, Plemićke obitelji u župi Tuhelj, Vitezović, 1(1903–04) 5. • S. Belošević, Županija varaždinska i slobodni i kraljevski grad Varaždin, Zagreb 1926. • B. A. Krčelić, Annuae ili Historija 1748–1767, Zagreb 1952. • T. Radauš, Bogathy, Hrvatski biografski leksikon, 2, Zagreb 1989.

K. Regan