Borković, Martin

Martin Borković, Joanes Eisenhort, oko 1680; Dijecezanski muzej Zagrebačke nadbiskupije

Borković, Martin, zagrebački biskup i lepoglavski pavlin (Domagović kraj Jastrebarskoga, 21. VIII. 1597 – Zagreb, 31. X. 1687). Potječe iz seljačke plemićke obitelji roda Domagovićâ. U Jastrebarskome pohađao osnovnu školu i primio pouke iz latinskoga, humaniora završio 1627. kod isusovaca u Zagrebu, a 1629. ušao u pavlinski samostan u Lepoglavi, gdje je tada prior bio I. Belostenec. Filozofiju s magisterijem završio u Olomoucu, a u Rimu 1636. teologiju. Bio je prior lepoglavskoga samostana. Tri puta je bio biran za generalnoga vikara i generala Reda. Kralj Leopold I. imenovao ga je 1667. zagrebačkim biskupom, a papa Klement X. potvrdio 1668. Nakon što je Petar Zrinski bio lišen banske časti 1670, zajedno s Nikolom Erdődyjem obnašao je službu banskoga namjesništva i tako Hrvatskoj spasio ustavnost. Imenovan je 1687. kaločko-bačkim nadbiskupom i metropolitom, no umro je prije preuzimanja dužnosti.

Zaslužan je za obnovu pavlinskoga reda. Tiskao je novo izdanje pavlinskih Konstitucija u Beču 1646. Isposlovao je 1671. pravo podjeljivanja akademskih stupnjeva za lepoglavsko i zagrebačko učilište. Tako je Lepoglava imala pravo podjeljivanja i doktorata iz filozofije i teologije. Na pavlinskim se učilištima uz latinski ravnopravno upotrebljavao i hrvatski jezik, a u Lepoglavi je to bila kajkavština. Procvat školstva u Lepoglavi dogodio se upravo za Borkovićeva doba. Prikupljao je građu za povijest pavlinskoga reda, koja je objavljena u redakciji Andrije Eggerera u Beču 1663. Kao biskup promicao je obrazovanje i duhovni preporod klera. U Beču je tiskao novo izdanje zagrebačkoga brevijara (1687–88). U Zagrebu je održao četiri sinode (1669, 1673, 1677. i 1687). Proširio je katedralno svetište, obnovio biskupski dvor i pavlinsku crkvu u Lepoglavi i Remetama. Istaknuo se u javnome životu Hrvatske braneći ustavnost i oznake državnosti u desetljećima nakon Zrinsko-frankapanske urote. Posredovao je kod kralja Leopolda kako bi spasio život Frana Krste Frankapana i Petra Zrinskoga, uz prijetnju odreknuća od biskupske službe.

Ime biskupa Borkovića vezano je osobito uz svetište Majke Božje Bistričke. Zbog osmanske opasnosti čudesni kip crne Madone bio je zazidan i zaboravljen. Borkovićevom zaslugom i po njegovu nalogu, kip je otkriven i odzidan, za što je zadužio zagrebačkoga kanonika Matiju Stoklasa i bistričkoga župnika Ivana Molitorisa. Od toga drugog otkrića čudesnoga crnog kipa Blažene Djevice Marije 15. VII. 1684. počinje neprekinuto slavljenje Majke Božje Bistričke.

LIT.: D. Nežić, Biskup Borković u: Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1944. • A. Sekulić, Biskup Martin Borković 1597–1687, Croatica Christiana periodica, 9(1985) 15.

M. Ivanjek