Bradač

Bradač, plemićka obitelj nepoznata podrijetla, s posjedima u Zagrebačkoj, Varaždinskoj i Križevačkoj županiji od XV. do XVII. st. Prvotno su nosili plemićki pridjevak od Ladomerca (de Ladomercz, Lodomercz), po obiteljskome posjedu Ladomer ili Ladomerec na širem području sela Laktec, nedaleko Svete Helene kraj Zeline. Nakon stjecanja bistričkoga vlastelinstva s istoimenom utvrdom spominju se i s pridjevcima od Bistrice ili Bistrički (Bystriza). Zahvaljujući bogatstvu, temeljenomu na prihodima s obiteljskih vlastelinstava i posjeda, ženidbenim vezama s uglednim slavonskim plemićkim obiteljima (Kerecsényi, Horvat, Kaštelanović, Pakrački, Tomasović), obnašanjem visokih upravih službi te velikim zauzimanjem pojedinih članova obitelji u zaustavljanju osmanskoga prodora u Hrvatsku i Slavoniju, Bradači su se od sitna seoskog plemstva tijekom XV. st. uzdignuli među najuglednije plemićke obitelji hrvatsko-slavonskoga kraljevstva. Prvi u dokumentima zabilježeni član obitelji u Slavoniji bio je Nikola, koji je stekao posjed Ladomerec s istoimenom utvrdom između 1439, kada se posljednji put spominje u rukama plemićke obitelji Ladomerečki, i prije 1466, kada je kralj Matija Korvin oslobodio njegova sina Grgura (I.) (spominje se 1466–81) plaćanja marturine za taj posjed. Grgur je postavio temelj snazi i bogatstvu obitelji. Kao privrženik kralja Matije Korvina dobio je prije 1481. veliko bistričko vlastelinstvo na širemu području današnje Marije Bistrice. Uz to, od 1469. posjedovao je kuću na zagrebačkome Gradecu. Imao je četiri sina, koji su nakon njegove smrti podijelili obitelj na križevačku i zagrebačku granu. Križevačkoj grani pripadali su Grgurovi sinovi Nikola (I.) (druga polovica XV. st. – poslije 1509), u čijim se rukama nalazio posjed Grymoucz, te Ladislav (prva polovica XV. st. – između 1507. i 1509), koji se 1507. spominje kao gospodar posjeda »Lowkowcz«.

Zagrebačku granu utemeljio je Juraj (druga polovica XV. st. – poslije 1520) te četvrti Grgurov sin nepoznata imena koji je imao sina Grgura (II.) (? – 1553/54). Grgurov ogranak zagrebačke grane izumro je s njegovom kćeri Anom (spominje se 1566–96), koja se 1573. ili 1574. udala za Stjepana Tomasovića te u miraz donijela udio u bistričkome vlastelinstvu. Juraj je imao petoricu sinova. Ivan (spominje se 1517) je bio zagrebački kanonik. Stjepan je 1496. bio slavonski podban za banovanja Ivaniša Korvina. Juraj (II.) (spominje se 1517–20) bio je suvlasnik obiteljskih posjeda Bistrice, Ladomerca i Podbrežja te vlasnik posjeda Hrasthan, a Lovro (spominje se 1494–1519) je bio oženjen Anom Dragy. Najpoznatiji od braće bio je Emerik (I.) (? – 1546), koji je više puta bio slavonski banovac (1518–29) i križevački župan (1529). Bio je među Zapoljinim pristašama priklonjenima kralju Ferdinandu, koji ga je imenovao kraljevskim blagajnikom (1537–38). Kao suprug Helene (Jelene) Pakračke, naslijedio je 1517. vlastelinstvo i utvrdu Oštrc, u posjed je uveden 1519, te je na njemu sagradio plemićku kuriju. Potom se oko 1520. spominje kao vlasnik posjeda Lovrenčina (Zenth Lwryncz) i od 1533. posjeda Zenth Lepryncz u Križevačkoj županiji, dok je u Zagrebačkoj županiji 1533. bio vlasnik posjeda Moravečki Sveti Ivan kraj Ladomerca. Kako se Lovrin ogranak ugasio smrću Ivana (II.) poslije 1568 (spominje se 1543–68), a Stjepanov ogranak smrću Emerika (II.) 1578, sva imanja zagrebačke grane obitelji prešla su na djecu Emerika I. i Helene Pakračke: Nikolu (spominje se 1552–58), Anu (spominje se 1558–59), suprugu Ivana Horvata i zatim Petra V. Kaštelanovića, te Stjepana II. (? – 1578), supruga Sofije Kerecsényi (spominje se 1578–1600), koja je u miraz donijela dio posjeda Zeline. Sve svoje posjede Stjepan (II.) ostavio je nećacima Petru VI. i Stjepanu IV. Kaštelanoviću, što je izazvalo protivljenje Nikolinih sinova Stjepana (III.) (spominje se 1559–62) i Petra (spominje se 1558–60). Posljednji muški član obitelji bio je Stjepan (IV.) (spominje se 1562–88), sin Stjepana (III.), tako da se poč. XVII. st. u dokumentima spominju samo ženski članovi obitelji. Nema podataka o srodstvu s mađarskom plemićkom obitelji Bradách (spominje se od prve pol. XIV. st.) s hrvatskim Bradačima, a nije jasna ni rodbinska veza Bradača Ladomerečkih (de Ladomercz) s Andrijom i Blažom od Kuščerovca (Bradach de Kuschfrowcz) u Križevačkoj županiji, koji se spominju 1559.

LIT.: I. Bojničić, Kraljevske darovnice, odnoseće se na Hrvatsku, Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 7(1905) . • E. Laszowski, Gradina Oštrc u Zagorju, Prosvjeta, 20(1912) 7/8. • D. Pinterović, Bradač, Hrvatski biografski leksikon, 2, Zagreb 1989.

K. Regan