Brezovački, Tituš Baltazar

Tituš Baltazar Brezovački, Matijaš grabancijaš dijak, Zagreb 1804.

Tituš Baltazar Brezovački, Diogeneš, Zagreb 1823.

Brezovački, Tituš Baltazar (Brezovachky, Brezovatsky; Tito, Titus Balthasar), pjesnik i dramatičar (Zagreb, 4. I. 1757 – Zagreb, 29. X. 1805). Pučku školu pohađao je u Zagrebu, a isusovačku gimnaziju u Zagrebu i Varaždinu (1767–73). Nakon završetka gimnazijskoga školovanja, zbog ukinuća isusovačkoga reda 1773. u listopadu te godine pristupio pavlinima. Godinu je dana proveo u novicijatu u Remetama, odakle je otišao na dvogodišnji studij filozofije u samostan sv. Jelene u Šenkovcu (naveden je u popisu klerika 1775). Sljedeće tri godine studirao je teologiju u Lepoglavi (1776 –79), a zatim ju je usavršavao (in repetentia) na Visokome pavlinskom učilištu u Budimu, gdje je 1781. stekao bakalaureat iz filozofije i teologije te bio zaređen za svećenika. Iste godine vratio se u Hrvatsku, dobio mjesto magistra (učitelj četiri niža, tzv. gramatička razreda) u varaždinskoj gimnaziji, koju su nakon isusovaca od 1776. vodili pavlini. Nakon ukinuća pavlinskoga reda 1786, ostao je u Varaždinu kao njemački propovjednik do 1789, a potom se, kako je sam naveo, tražeći »falata kruha« i zbog nemilosti zagrebačkoga Kaptola i biskupa M. Vrhovca, selio, uglavnom sjeverozapadnom Hrvatskom, kao službeni ili neslužbeni kapelan u različitim mjestima: Križevci (1789–90), Rakovec kraj Vrbovca (1791–92), Topolovac kraj Siska, Cerje i Preseka kraj Rakovca (1792), Krapina (1794–98) i Ruševo kraj Požege (1799). Napokon u prosincu 1799. dobio je mjesto altarista, a u svibnju 1800. postao je prebendar Sv. Ivana u župi sv. Marka u Zagrebu, gdje je ostao do prerane smrti od plućne bolesti.

Brezovački je u književnost ušao pjesmama na latinskome jeziku, koje je kao knjigu navodno objavio 1780. u Zagrebu, no dosad nije pronađen ni jedan primjerak. Sačuvano mu je 16 latinskih prigodnica, od kojih su neke prožete snažnim domoljubnim osjećajem poput Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae trium sororum recursus (1790) ili Ab ablegatos Croatiaead diaetam anno 1805. Napisao je jednu njemačku, dvije štokavske (ikavske) i jednu oveću kajkavsku prigodnicu – satiričnu jadikovku o moralnom rasapu hrvatskoga društva potkraj XVIII. st. – Jeremijaš nad horvatskoga orsaga zrušenjem narekujuči (1801), no cenzor nije dopustio tiskanje. Drži se da je i autor više satiričnih pjesama u ondašnjim kalendarima, te izgubljene satire Kovač krapinski i melodrame Igrokaz pastirski. Brezovački je najpoznatiji kao autor dramskih djela, za koja se zainteresirao još za studija u Budimu, potaknut pavlinskom obnovom mađarskoga školskog kazališta. Prva njegova drama, četveročina dramska legenda Sveti Aleksi, pisana u duhu isusovačkoga baroknog repertoara, nastala je za službovanja u varaždinskoj pavlinskoj gimnaziji (vjerojatno ondje i uprizorena), a objavljena je u Zagrebu 1786. Najveći uspjeh ostvario je dvjema antologijskim kajkavskim komedijama – Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš, koje ga svrstavaju u vrh hrvatske dramske književnosti. U njima je, kako sam u predgovoru Matijaša ističe, spojio »hasnovito z vugodnem i smešnem«, nastojeći svojim prosvjetiteljskim i domoljubnim zamislima poboljšati društveni i politički život svojega doba. Komedija u tri čina Matijaš grabancijaš dijak izvedena je 1804. u Kraljevskome plemićkom konviktu u Zagrebu i nakon većih cenzorskih zahvata iste godine objavljena. Ta pokladna igra otvoreno razotkriva te smijehom kažnjava slabosti i poroke ondašnje zagrebačke sredine, pri čemu se Brezovački ne usteže od unošenja pokladne grotesknosti i jezičnih grubosti u njezinu klasicističko-prosvjetiteljsku dramsku strukturu. Za ponajbolje djelo kajkavske kazališne scene, petočinu komediju Diogeneš, drži se da je napisana 1805, a prvu njezinu inačicu, u vlastitoj preradbi (uvodi dvojni naslov Diogeneš ili sluga dveh zgubljeneh bratov, zadire u jezik i stil, ispušta neke važne prizore) i bez navođenja autora, tiskao je Tomaš Mikloušić u Zagrebu 1823. Drugu, uspjeliju inačicu Diogeneša, koja se umnogome razlikuje od Mikloušićeve, nakon njezina ponovnoga pronalaska 1925. u NSK-u i uprizorenja u zagrebačkome HNK-u, objelodanio je F. Fancev 1940. Vedrina komike te prosvjetiteljsko-sentimentalne komedije, humor koje je »prožet pravom zagorskom blagošću« (Slavko Batušić), uvelike se temelji upravo na njezinu bogatom i razvedenom kajkavskom jeziku.

Prije no što je poslan na župu u Krapinu, Brezovački je već odbio odlazak u Kanišku Ivu, Lobor i Sladojevce, a tražio je Bedenicu. Nakon Krapine neuspješno se natjecao za župnika u Desiniću (1799) te neko vrijeme proveo kod brata Emerika u Novim Dvorima. U Krapinu je došao narušena zdravlja, nakon što je na zamolbu biskupu M. Vrhovcu 18. II. 1794. pušten iz zagrebačkoga zatvora (služio kaznu zbog dugova), a dva dana poslije postavljen je za kapelana u Krapini. Tu je vjerojatno nastala i dosad nepronađena satirična pjesma Kovač krapinski, za koju je poticaj mogao biti stvaran mjesni događaj: sukob župnika Martina Ožegovića i tamošnjega kovača, što je rezultiralo rušenjem kovačnice u ljeto 1794. Smatra se kako je i poznati motiv traženja novca u »risu« iz 5. prizora I. čina Matijaša utemeljen na svojedobnoj istrazi protiv krapinskoga purgera Mikice (Nikole) Dolovčaka zbog čaranja. Zna se i da je na sudu u Krapini 1798. zastupao odsutna potpukovnika Imbriha Vinkovića u parnici protiv kapetana Jožefa Crnogaja. Svoje pak neodazivanje na saslušanje u Zagreb opravdavao je navodnim liječenjem u Radoboju (Milan Ratković). Sjećanje na toga velikoga kajkavskog pisca i vrla domoljuba u Krapini živi i u nazivu gradske ulice.

LIT.: S. Batušić, Komediografija Tita Brezovačkoga, u: Djela Tituša Brezovačkoga, Stari pisci hrvatski, 29, Zagreb 1951. • M. Ratković, Tituš Brezovački, ibid. • B. Hećimović, Tito Brezovački, u: T. Brezovački, Dramska djela – Pjesme, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 22, Zagreb 1973. • D. Fališevac, Tituš Brezovački, u: T. Brezovački, Matijaš grabancijaš dijak, Zagreb 1996. • I. Cesarec, »Kovač krapinski« Tituša Brezovačkoga, u: N. Capar, A. Jembrih i V. Poljanec (ur.), Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornik radova), 1, Zabok 2006.

I. Cesarec