Budinščina (naselje)

Budinščina, naselje i općinsko sjedište sjeverno od Konjščine te jugozapadno od Novoga Marofa; 510 stanovnika. Leži u blizini rijeke Krapine i uz željezničku prugu Zagreb–Varaždin i cestu Zlatar–Novi Marof. Tijekom XVII. i XVIII. st. Budinščina se nalazila u Donjozagorskome kotaru Varaždinske županije, a zatim u Zlatarskoj podžupaniji (1875–86), Zlatarskome kotaru (1886–1962) te općini Zlatar Bistrici sve do uspostave neovisne RH, kada je osnovana općina Budinščina. Stanovništvo se uglavnom bavi poljoprivredom na malim privatnim posjedima, malim poduzetništvom i uslužnim djelatnostima (trgovina, ugostiteljstvo). Industrija je bila važna djelatnost, ali su danas industrijski pogoni (tekstilna industrija, industrija građevinskoga materijala, punionica vode, obrada metala, proizvodnja boje) uglavnom zatvoreni. Začetak organiziranoga školstva na području današnje općine seže u 1842. godinu (Zajezda), a u Budinščini je nova škola osnovana 1903 (danas Osnovna škola »Vladimir Nazor«); sadašnja zgrada škole sagrađena je 1977. Pri školi djeluje i dječji vrtić. Društvenomu životu stanovništva pridonose različite udruge i društva: DVD (1929), KUD (1993), lovačko društvo (1936), planinarsko društvo (1952), nogometni klub (2005), konjički klub (2008), streličarski klub (2012).

Kurija Zakmardy nalazi se jugozapadno od Budinščine, uz cestu prema Konjščini. Izgrađena je u XVII. st., pregrađivana u XVIII. i XIX. st., obnovljena u XX. st. Jednokatna je građevina pravokutna tlocrta s visokim dvoslivnim krovom i kosim zabatima, na južno pročelje koje se naslanja manja altana na četiri stupa. Uz nju se nalazio manji perivoj s jezerom i poluotočićem, oblikovan najvjerojatnije u XIX. st. Sjeverozapadno od kurije nalazi se novija građevina pravokutna tlocrta, s kojom je kurija povezana natkrivenim hodnikom. Kapela sv. Josipa Radnika, izgrađena 1967. i obnovljena 2008, građevina je pravokutna tlocrta. Stražnji dio čine pravilno ritmizirani istaci s uskim prozorima na užim stranama, a prednji je dio poput stambene jednokatnice, pročelje koje ima uvučen ulaz između nosača koji podupiru masivni kvadratni zvonik. Na obližnjemu groblju nalazi se vrijedan spomenik iz 1846. Kapela Majke Božje Žalosne nalazi se na brežuljku zapadno od Budinščine, a pristupa joj se iz naselja Sveti Križ Budinščinski. Pravilno je orijentirana jednobrodna građevina pravokutna tlocrta s polukružno završenim svetištem jednake širine kao i brod, te masivnim ulaznim zvonikom u osi pročelja. Na sjeverni zid kapele, tik uz svetište, naslanja se sakristija, na koju se sa zapadne strane nadovezuje križno nadsvođeni trijem. Brod kapele nije nadsvođen. God. 1639. navodi se u kanonskoj vizitaciji kao zadužbina Barbare Vlašić, udovice Jurja Horvata. Današnji renesansno-ranobarokni oblik dobila je u dvjema obnovama (1711. i 1778). Kapela je opremljena raskošnim glavnim oltarom s prikazom Marije s mrtvim Isusom te Uskrsnućem Kristovim i kipovima sv. Katarine i sv. Barbare. Ističe se kamena propovjedaonica s uklesanim ornamentima te biljnim, životinjskim i alegorijskim motivima iz približno 1672. i oltar sv. Barbare, izrađen poslije 1805, s njezinim kipom. Pokraj kapele je groblje. Uz cestu prema Svetome Križu Budinščinskomu nalazi se poklonac Majke Božje Lurdske (XIX/XX. st.), a nedaleko od naselja Pece poklonac s kipom sv. Pavla (XVII. st.), koji predstavlja vrlo rijedak ikonografski motiv u kamenoj plastici sjeverne Hrvatske.

Prvi tragovi naseljenosti na području današnjega naselja mogu se pratiti još od neolitika, o čemu svjedoče nalazi keramike iz Horvatova ribnjaka (najzapadniji nalazi linearnotrakaste kulture u Hrvatskoj), dok je iz kasnoga brončanog doba (kultura polja sa žarama, XIII–XII. st. pr. Kr) na njivi Rebar pronađena ostava s 230 brončanih predmeta (narukvice, ogrlice, ulomci lima od pojasa i posuda, mač, sjekire, čekići, noževi, štitnici za iglu, okrugle ukrasne ploče i dr.). U pisanim izvorima Budinščina se prvi put spominje 1234. kao posjed Budin dol (terram nomine Budindol). Sudeći po nazivu posjeda, u korijenu kojega se krije staroslavenski naziv za utvrdu (budin ili budim), na području današnjega naselja nalazila se u ranome srednjem vijeku utvrda, koja je u doba prvoga spomena Budinščine bila napuštena. Možda se nalazila na vrhu strmoga brežuljka Gradišče, koji se uzdiže iznad zaseoka Krapinica, 1,5 km sjeveroistočno od Budinščine. Sredinom XIV. st. posjed je došao u ruke obitelji Batinski, od 1430. u vlasništvu je Stjepana Kuhingera, od 1458. obitelji Lendekar, od 1501. Marčinko, polovicom XVI. st. Hrusoczy, potkraj XVI. st. obitelji Vitez, potom Zakmardy, te pol. XVII. st. obitelji Horvat, koja je njime gospodarila sve do ukidanja kmetstva 1848. Nekadašnji alodijalni dio toga posjeda pretvoren je u veliko imanje Horvata, dok su na području nekadašnjega rustikala nastali brojni manji seljački posjedi nekadašnjih kmetova. Preostalim dijelom budinščinskoga posjeda Horvati su upravljali do izumrća obitelji 1886. Potom ga je kupio trgovac Jakov Plachte, čiji je sin Lavoslav početkom XX. st. većim dijelom rasprodao posjed.

K. Regan, A. Kaniški, K. Filipec i D. Njegač