Bušić

Bušić, plemićka obitelj u nekadašnjoj Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji od XV. do XIX. st. Zahvaljujući prihodima s nekoliko manjih posjeda u Hrvatskome zagorju (Črešnjevec kraj Tuhlja) i Turopolju (Kurilovec, Mraclin, Orle i Ruča kraj Velike Gorice), ženidbenim vezama s uglednim plemićkim obiteljima (Marčinko, Domitrović, Dragovanić, Gregorijanec i Mihanović) te obnašanjem različitih vojnih i upravnih dužnosti, obitelj se uzdignula među uglednije plemićke obitelji Trojedne Kraljevine.

U dokumentima su prvi put zabilježeni 1511, a po obiteljskoj tradiciji car Ferdinand II. Habsburgovac podijelio im je 1580. plemstvo i grb. Međutim, neprekidni rodoslovni slijed može se pratiti tek od kraja XVI, odnosno početka XVII. st., kada se istodobno spominju Martin i Franjo, koji su živjeli u Varaždinskoj županiji. Martin je bio u službi Petra III. Erdődyja, a potkraj XVI. i početkom XVII. st. spominje se kao vlasnik plemićkoga posjeda Rwchya (danas selo Ruča kraj Velike Gorice) i kurije u današnjemu Črešnjevcu kraj Tuhlja. Početkom XVIII. st. obitelj se podijelila u dvije grane, a izumrla je u prvoj polovici XX. st. Nije poznato jesu li u srodstvu s Bušićima nastanjenima oko 1841. u okolici Križevaca.

Iz obitelji je poteklo nekoliko istaknutih osoba, koje su u javnome životu Hrvatske obnašale različite upravne i sudske dužnosti u Zagrebačkoj, Križevačkoj i Modruško-riječkoj županiji te vojne službe i časti u Banskoj krajini. Utjecaj obitelji počeo je rasti od početka XVIII. st., kada se javljaju prvi članovi obitelji u javnim službama: Žigmund, plemićki sudac (1736–43), bilježnik (oko 1743) i podžupan Zagrebačke županije (1745–53), bilježnik Križevačke županije (početak 1740-ih) te zastupnik na zajedničkome Ugarsko-hrvatskom saboru; Baltazar, major i podzapovjednik u Hrvatskoj Kostajnici (1749–50) te potpukovnik i zapovjednik utvrde Zrina u Banovini (1750 – ?); Tadija, podbilježnik Križevačke županije od 1763; Baltazar, bilježnik, causarum advocatus i prisjednik magistrata Zagrebačke županije (1780–81) te protonotar kraljevstva (1781–90). Mirko (Imbro), veliki bilježnik (oko 1838), podsudac (1843) i tijekom 1860-ih podžupan Zagrebačke županije, kao vatreni pristaša Horvatsko-vugerske stranke zapovijedao je turopoljskom četom za nereda u Zagrebu pred skupštinom Zagrebačke županije 9. XII. 1843, a u siječnju 1844. bio je član izaslanstva koje su mađaroni u povodu tih događaja poslali palatinu u Požun i kralju u Beč. Posljednji su istaknuti članovi obitelji Mirkovi sinovi Otmar (1849–1895), pravnik i pisac, upravitelj Modruško-riječke županije (1894) i društveno-kulturni djelatnik, te Tomislav (1860–1940), načelnik i mjesni sudac u Crikvenici (potkraj XIX. st.) te predsjednik tamošnje podružnice Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva (oko 1897), s kojim je obitelj izumrla.

LIT.: I. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899. • E. Laszowski, Posljednji popis plemića Zagrebačke županije, Vitezović, 1(1903/04) 10. • isti, Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć »Zagrebačko polje« zvane, 1–4, Zagreb 1904–08. • V. A. Duišin, Zbornik plemstva, 1, Zagreb 1938. • B. A. Krčelić: Annuae ili historija 1748–1767, Zagreb 1952. • J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • V. Huzjak, Grbovnice turopoljskih plemenitaša (katalog izložbe), Velika Gorica 1996. • B. Dubravica, Turopoljsko plemstvo poslije ukidanja kmetstva, Velika Gorica 1997.

K. Regan