Canić, Josip

Canić, Josip, skladatelj, dirigent, pisac i kritičar (Klanjec, 4. VI. 1879 – Zagreb, 10. IX. 1933). Na Sveučilištu u Zagrebu završio 1908. studij fizike i matematike. Glazbu je počeo učiti još kao gimnazijalac kod Vjenceslava Novaka, a potom nastavio kod Ivana pl. Zajca. Usavršavao se u Beču 1915/16. Službovao je kao gimnazijski profesor u Senju, Gospiću, Zagrebu i Osijeku. Od 1898. djelovao je kao dirigent pjevačkih društava »Hrvat« i »Srpsko pjevačko društvo« u Gospiću, »Zrinjski« i »Kuhač« u Osijeku, a u Zagrebu »Svačić«, »Jednakost«, »Sloga«, »Sloboda«, »Mladost« i dr. Kao pisac i kritičar javio se prvi put 1899. u zagrebačkim Narodnim novinama i otada je surađivao u mnogim časopisima. Pisao je pjesme, eseje, glazbene i kazališne kritike, rasprave i biografske članke u listovima Narodne novine, Hrvatstvo, Hrvatska smotra i dr. God. 1917. napisao je dramu Sudbina, a 1919. filmsku dramu Žrtve sablasti. Još kao gimnazijalac počeo je skladati kraće instrumentalne skladbe (Sljepački valcer za gitaru, 1894) i solo popijevke na stihove Huge Badalića, D. M. Domjanića, Vladimira Vidrića i dr. Poslije je skladao kantate, orkestralne skladbe, scensku glazbu, operetu i komorne skladbe. Veći broj skladbi napisao je za violinu, klavir i orgulje. Njegovu ostavštinu čini oko 400 različitih djela, pisanih jednostavnim glazbenim jezikom.

LIT.: I. Ajanović, Canić, Josip, Hrvatski biografski leksikon, 2, Zagreb 1989.

R.