cesargradsko vlastelinstvo

cesargradsko vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro u zapadnome dijelu Zagorja. Prvi se put spominje 1399. u sastavu Zagorske grofovije, a poslije se nalazilo u zagorskome distriktu Varaždinske županije. Obuhvaćalo je brdovitu zemlju s lijeve strane srednjega toka Sutle do doline Krapinčice. Na sjeveru je graničilo s velikotaborskim vlastelinstvom, na sjeveroistoku s krapinsko-kostelskim vlastelinstvom, na istoku s plemićkim distriktom Zabok, na jugoistoku i jugu sa susedgradsko-stubičkim vlastelinstvom, dok ga je sa zapadne strane omeđivalo vlastelinstvo Kunšperk u Štajerskoj. Sjedište vlastelinstva isprva se nalazilo u srednjovjekovnoj utvrdi Cesargrad, a od početka XVII. st. u dvorcu Novi dvori kraj Klanjca. Njegovi vlasnici bili su Celjski (1399–1456), Baumkircher von Schlaining (1456–92), Ulrik Vaispocher (1492–1521), te naposljetku obitelj Erdődy (1521–1848). Glavna gospodarska osnova vlastelinstva bilo je vinogradarstvo, a dodatni prihod donosile su mitnice u Kumrovcu, Klanjcu, Velikome Trgovišću i Kraljevcu te sajmovi u Klanjcu (XVI. st.), a od 1628. u Kraljevcu i Luki. Po sačuvanim popisima poreza iz XV. i XVI. st., vlastelinstvo se ubrajalo među najkrupnija i najnaseljenija vlastelinstva u Banskoj Hrvatskoj. U njegovu sastavu nalazilo se trgovište Klanjec pod vlastelinskom jurisdikcijom te dvadesetak sela i zaselaka (Prosenik, Ritvice, Tuhelj, Veliko Trgovišće, Črešnjevec, Kovačevec, Kraljevec, Erpenja, Dragoslavci, Ilinci, Dobretino, Gornji i Donji Jasenovec, Petoslavci, Klokovec, Montariovec, Gornje i Donje Oratje, Selno, Gradišće ili Podgradišće i Vudel), u kojima je živjelo 620 podložnika. Od XV. st. nalazilo se u sklopu desetinskoga kotara Zagorje (Cultellus de Zagorie), a od 1552. Klanjec je bio sjedište tridesetničke filijale. Tijekom druge polovice XVI. st. na vlastelinstvu su se formirali brojni manji alodijalni posjedi s plemićkim kurijama Erdődyjevih službenika i drugih plemića, čime je započelo zemljišno osipanje vlastelinstva. Potkraj XVI. st. bilo je 36 takvih posjeda, kojima je pripadalo 43 % podložnika vlastelinstva, tijekom prve četvrtine XVII. st. 28 posjeda, kojima je pripadalo 33 % poreznih dimova, a sredinom XVII. st. taj se broj povećao na oko 37 % dimova. U XVIII. st. vlastelinstvo je podijeljeno između dviju grana Erdődyjevih, a ukidanjem kmetstva 1848. prestalo je postojati. Nekadašnji alodijalni dio vlastelinstva pretvoren je u veleposjed Erdődyjevih i manje posjede nižega plemstva sa sjedištima u kurijama u Radakovu, Petoslavcu, Oratju, Klokovcu, Trstenome, Malome Trgovištu, Nadini, Kraljevcu, Valentinovu, Lipnici, Črešnjevcu, Dubrovčanu, Grašćini, dok su na području nekadašnjega rustikala nastali mnogobrojni manji seljački posjedi nekadašnjih kmetova.

LIT.: J. Adamček, Cesargradsko vlastelinstvo u doba seljačke bune, Kaj, 3(1970) 5. • J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976.

K. Regan