Češković, Pavao Antun

grb Pavla Antuna Češkovića

Češković, Pavao Antun (Bedniensis, Cheskovich), ljetopisac i latinist (Bednja, 1652 – Zagreb, 2. IX. 1724). Podrijetlom je iz plemićke obitelji Češković ili Donir, izumrle u muškome koljenu 1711. s Petrom Pavlom, čiji se spomenik nalazi u crkvi sv. Marije u Lepoglavi. Kao pitomac zagrebačkoga sjemeništa završio je filozofske i teološke studije u Bologni. God. 1676. zaređen je za svećenika, te je ubrzo postao župnik u Maloj Subotici i kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga. God. 1678–81. upravljao je Hrvatskim kolegijem u Bologni. Po povratku bio je prepozit Sv. Petra u Požegi, a 1684. kalnički arhiđakon, kanonik i kantor te apostolski protonotar. Kad je 1694. ustoličen za zagrebačkoga prepozita, dobio je i naslove opata Sv. Margarete od Bele i vranskoga priora. Kao prepozit službeno je pohodio 1694. gorski arhiđakonat. Bio je i prefekt sjemeništa, a nakon smrti biskupa Martina Brajkovića 1708, Kaptol je na prvome mjestu kandidirao Češkovića, ali je Karlo VI. biskupom imenovao J. Branjuga. Njegovo djelo Sermo funebris, to jest žalosno govoren’je nad pokopom presvitloga, zmožnoga i previšnjega gospodina Jembriha kneza Erdoedia (1690) najstariji je dosad poznati tekst tiskan u zagrebačkoj tiskari, koju je preuzeo Pavao Ritter Vitezović.

LIT.: A. Lešić, Češković, Pavao Antun, Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb 1993.

R.