Chuz (Ćuz)

Chuz (Ćuz), plemićka i velikaška obitelj podrijetlom iz ugarske županije Sopron s posjedima u Zagrebačkoj (bistričko vlastelinstvo u Hrvatskome zagorju) i Križevačkoj županiji (ludbreško vlastelinstvo u Podravini) te u ugarskim županijama Zala (u Međimurju oko Štrigove i Čakovca) i Sopron. Početkom XIV. st. nosili su plemićki pridjevak od Nagymartona, od sredine XIV. st. od Ladonya, a od kraja XIV. st. do izumrća od Ludbrega. Prvi poznati član obitelji bio je Kún (druga polovica XIII. st. – prva polovica XIV. st.), čiji su sinovi Petar (spominje se 1320–31) i Pavle (spominje se 1320–35) utemeljili dvije grane obitelji. Pavlova grana ugasila se smrću njegova unuka Nikole (spominje se 1374–97) krajem XIV. ili poč. XV. st., tako da svi ostali pripadnici obitelji potječu od Petra, odnosno od njegova sina Ivana (1331–1380/81), koji je postavio temelj snazi i bogatstvu obitelji. Kao izvrstan ratnik, Ivan je stekao povjerenje hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca, koji ga je 1351. postavio za hrvatsko-dalmatinskoga podbana i kninskoga župana, a 1357. za hrvatsko-dalmatinskoga bana. Za rata s Mlečanima (1357–58) vodio je dio hrvatsko-ugarske vojske na obalne hrvatsko-dalmatinske gradove i otoke te ih je stavio pod Ludovikovu vlast. Unatoč ratnim uspjesima, ujesen 1358. smijenjen je s položaja bana, a iduće godine u nepoznatim je okolnostima zatvoren pa pušten na slobodu i nagrađen ludbreškim i bistričkim vlastelinstvom. Nakon Ivanove smrti posjede su naslijedili njegovi sinovi Petar (spominje se 1370–74) i Nikola (spominje se 1374–81), a zatim Nikolini sinovi Ivan (spominje se 1384–1414) i Stjepan (spominje se 1384–1414). Ivan je imao sina Jurja (spominje se 1414–61), a Stjepan Andreja (spominje se 1436–50), koji su 1439. međusobno podijelili obiteljske posjede. Juraj je Andreju prepustio sve obiteljske posjede u Ugarskoj, a zauzvrat se Andrej odrekao obiteljskih vlastelinstava Ludbrega i Bistrice u Slavoniji. Juraj, posljednji član obitelji, gospodario je Bistricom sve do 1452, kada mu ju je zbog nevjere preoteo hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin, dok je Ludbreg založio Benediktu Turoczyju.

LIT.: V. Klaić, Hrvatski bani i hercezi za Karla Roberta i Ljudevita I., Rad JAZU, 1900, 142. • M. Wertner, Ban Johann Csúz und seine Familie, Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 7(1905). • L. Dobronić, Po starom Moravču, Zagreb 1979.

K. Regan