crkve

unutrašnjost župne crkve Presvetoga Trojstva, XV–XVIII. st., Donja Stubica

unutrašnjost župne crkve sv. Marije Snježne, 1739–41, Belec

župna crkva sv. Martina Biskupa, Varaždinske Toplice

crkve, građevine u kojima se odvija bogoslužje. Uz srednjovjekovne burgove i barokne dvorce, najznačajniji su dio spomeničkoga krajolika Hrvatskoga zagorja. Postojanje najranijih gradnji, od ranoga kršćanstva do ranoga srednjeg vijeka, potvrđeno je arheološkim istraživanjima u Loboru, najznačajnijem nalazištu umjetničkoga stvaralaštva u Zagorju od prapovijesti do modernoga doba. U kasnoj antici, taj je prapovijesni lokalitet bio visinska utvrda, unutar koje je bila podignuta ranokršćanska crkva akvilejskoga tipa s krstionicom pred pročeljem. U doba predromanike najprije je podignuta drvena, potom zidana crkva, a na istome mjestu, od dijelova stare gradnje, bila je sagrađena i gotička crkva Majke Božje Gorske. Ranosrednjovjekovnu loborsku crkvu potvrđuju i nalazi predromaničkih pletera.

Fragmentarno su sačuvane romaničke sakralne gradnje: južni zid crkve sv. Nikole u Hrašćini, dio crkve sv. Jurja u Belcu te, unatoč velikim pregradnjama i građevinskim promjenama tijekom povijesti, i jednobrodna crkva s apsidom sv. Petra u Petrovoj Gori, koja se također tipološki može označiti kao romanička crkva. Izvori i sačuvani spomenici svjedoče da je velika izgradnja započela u XIII. i XIV. st., kada nastaje velik broj crkava s gotičkim elementima. Kaptolski statuti iz 1334. koje je zapisao I. Arhiđakon Gorički bilježe župne crkve Zagrebačke biskupije, kojoj su u crkveno-administrativnome pogledu pripadala tri zagorska arhiđakonata. Do danas su sačuvani svi navedeni lokaliteti i gotovo sve tada zapisane župne crkve. Sačuvane su i filijalne kapele koje se u srednjovjekovnim izvorima ne spominju. Fragmentarno su sačuvane i feudalne kapele na burgovima Grebengradu, Krapini i Cesargradu. Patronat nad župnim crkvama imalo je feudalno plemstvo, koje inicira i donira gradnju i katkad je obilježava grbom. Na ključnim kamenima svoda pavlinske crkve u Lepoglavi i u crkvi sv. Ane u Plemenšćini Gornjoj nalaze se grbovi grofova Celjskih kao znak njihova patronatstva i donacije. Grbovi hrvatskoga bana Ivana Vitovca i Batthyányja u franjevačkome Remetincu potvrđuju njihovu donaciju, vrijeme izgradnje crkve i drugoga nadsvođenja. Feudalno plemstvo postavlja u crkvama nad kojima ima patronatsko pravo svoje nadgrobne ploče. Najstarija sačuvana je ona Ivaniša Korvina u Lepoglavi. Nadgrobne ploče XVI. i XVII. st. najljepši su primjeri renesansne skulpture u Zagorju. Tome se može pribrojiti i epitaf Simona Keglevića i Gorupa u Pregradi, Petra II. Rattkaya u Desiniću te nadgrobna ploča F. Tahija i njegove žene Helene Zrinske (1573).

U kasnome srednjem vijeku određeni tip crkve, kao i već prije usvojeni tradicionalni oblici, trajali su duže vrijeme, pa za Zagorje postaje karakteristična jednostavna jednobrodna crkva. Tlocrt koji se sastojao od broda i svetišta, oblikovan već u romanici i jednostavna oblika, u gotici je mijenjao arhitektonski izraz. Brod je postao viši i nije svođen, mijenjala se elevacija, vertikalna raščlamba, veće poligonalno svetište s potpornjacima dobilo je zrakasti i križno-rebrasti gotički svod, a oko polovice XV. st. mrežasti svod zvjezdolika oblika. Najjednostavniji raniji gotički svod, križno-rebrasti sa zrakastim rebrima, izvorno je sačuvan u zaključku u crkvi Majke Božje u Loboru, zatim u Tuhlju, Maruševcu i Donjoj Stubici, dok su crkve s kvadratičnim svetištem u Beletincu, Bartolovcu i Martinšćini imale križno-rebrasti svod. Zbog nove opreme mijenjalo se i osvjetljenje, većim prozorima s mrežištima rastvorila se južna zidna ploha, južna strana broda i svetište, dok je sjeverna strana ostala nerastvorena. Zidni plašt ostao je prisutan i postao je podlogom za fresko slikarstvo koje je likovnim pričama zamijenilo čistoću zida. U Zagorju su fragmentarno očuvane freske u Zajezdi, Belcu, Donjoj Stubici, a gotovo cjeloviti ciklusi u Martinšćini, Loboru i Očuri. Taj jednostavni oblik longitudinalne crkve poligonalna svetišta s kontraforima odredio je izgled zagorskih crkava, te se zadržao do XVII. st., a sporadično do XIX. st. Takve su crkve sv. Vida u Komoru, sv. Josipa u Tuhlju, sv. Trojstva u Krapinskim Toplicama, no arhitektonski izraz je barokni ili klasicistički. Srednjovjekovna nalazišta i sakralizirana mjesta u Zagorju nisu izgubljena poput onih u sjeveroistočnoj Hrvatskoj. Kvaliteta spomenika, tj. raširenost, izuzetno visoka estetska razina, a posebice očuvani elementi elevacije, izraziti za gotiku (rebra, svodovi, vijenci potpornjaci), omogućili su da se na toj skupini spomenika mogu proučavati prihvaćanje i promjene gotičkoga stila u sjevernoj Hrvatskoj. Gotičke crkve izvorno su bile svođene u svetištu, dok je nad brodom bio tabulat (izvorni iz XVII. st. sačuvan je u Lovrečanu). Isključivo su samostanske crkve u Remetincu i Lepoglavi imale svod u brodu. Župne crkve i kapele poslije dobivaju svod u brodu. Primjerice crkva sv. Jurja u Belcu u XVI. st. dobila je kasnogotičko nadsvođenje, a župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zajezdi u XVII. st. ranobarokni svod. Crkveni tornjevi, dominante u pejzažu, kao ikonološki i funkcionalni znak moći i prisutnosti duhovnoga, kod kasnosrednjovjekovnih zagorskih crkava nalaze se uglavnom uz pobočnu stranu crkve, u kutu između broda i svetišta, bilo na južnoj (Krapina i Lobor) ili sjevernoj strani (Remetinec, Očura, Zajezda, Hrašćina). Župne crkve, po uzoru na samostanske franjevačke crkve u XV. st., imale su zvonik smješten na sjevernu stranu kako bi se južna mogla više rastvoriti. Toranj u pročelju znak je feudalne vlasti, a najstariji iz XVI. st. sačuvani su u Vinici i Bednji. Takav način gradnje poslije je općeprihvaćen te je u XVII. i XVIII. st. velik broj crkava dobio toranj u pročelju. Rana redovnička arhitektura nije sačuvana, no ranosrednjovjekovni sloj arhitekture u Loboru kojega je moguće interpretirati kao benediktinski te lokusi viteških redova Pusta Bela i Ivanec, pa i arheološki nalazi u Ivancu, mogu posvjedočiti postojanje crkvenih građevina. Najstarije su sačuvane samostanske građevine iz XV. st. pavlinska Lepoglava i franjevački Remetinec, najznačajnija su umjetnička djela kasnosrednjovjekovne samostanske gradnje. Donacije grofova Celjskih početkom XV. st. Lepoglavi, te hrvatskoga bana Ivana Vitovca sredinom stoljeća Remetincu omogućile su izgradnju najznačajnijih kasnosrednjovjekovnih samostanskih zdanja koja su postala duhovna i kulturna središta Zagorja. U Lepoglavi je 1503. otvorena prva javna gimnazija u kontinetalnoj Hrvatskoj, 1658. prvo sveučilište s pravom dodjele akademskih titula, a u XVIII. st. djeluje Rangerova slikarska škola. Samostan je ostao kulturno središte do ukinuća pavlinskoga reda. Gotička je crkva od sredine XVII. st. obnovljena i produljena te je izgrađen novi barokni samostan, koji danas više ne postoji. Arheološka istraživanja utvrdila su postojanje četiriju samostanskih krila te kapelu Sv. Duha kao kapitularnu dvoranu u istočnome samostanskom krilu. U Remetincu je do danas sačuvano samo jedno, istočno samostansko krilo, koje se nastavlja na toranj s ustaljenim rasporedom prostorija za franjevce. Prva prostorija poslije sakristije, koja se nalazi pod tornjem, kapitularna je dvorana uz djelomično sačuvani samostan u Šarengradu, jedino svjedočanstvo kasnosrednjovjekovne samostanske gradnje u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Crkva lepoglavskoga pavlinskog samostana titulara Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije i remetinečka franjevačka samostanska crkva Blažene Djevice Marije Kraljice Svete krunice jednobrodne su crkve s poligonalnim svetištem. Obje imaju dugo svetište i dugi redovnički kor. Gotičke kamenarske pojedinosti crkve Bezgrešnoga začeča Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, profilacija menze oltara, uložnice za posude za obredne tekućine, sedilije, profili trijmfalnoga luka, unutarnjih portala te prozorski okviri s mrežištima visoke estetske razine svjedoče o značajnom umjetničkom djelu XV. st. Posebnost crkve je mrežasti svod u svetištu. Zvijezda u zaključku i dva jarma prema trijumfalnome luku premošćena su križno-rebrastim svodom, koji je prvi mrežasti svod u kontinentalnoj Hrvatskoj, nastao tridesetak godina nakon prvoga takvog revolucionarnog Parlerova svoda u katedrali sv. Vida u Pragu. Svod je, označen s obiteljskim grbom grofova Celjskih, od kojih je rodonačelnik Herman donator pavlinskoga samostana i crkve u Lepoglavi, djelovao kao prototip za izgradnju svodova diljem sjeverozapadne Hrvatske. Nalazi se u zagorskim kapelama i župnim crkvama XV. stoljeća: u Gornjoj Plemenšćini, Zajezdi, Radoboju, Petrovskome, Taborskome. Mrežasti svod paralelnih rebara u brodu lepoglavske crkve utjecao je na nadsvođenje broda u Belcu. Prvo svođenje u svetištu crkve u Remetincu bilo je tradicionalno: križno-rebrasti svod sa zrakastim rebrima nad zaključkom. Drugo svođenje, nastalo krajem XV. st., predstavljalo je najljepši mrežasti kasnogotički zvjezdasti svod. Ukrašen grbovima Ivana Vitovca, hrvatskoga bana koji je 1467. osnovao franjevački samostan, i Batthyányja, gotovo je identičan svodu ložnice kralja Vladislava na Hradčanima (Prag) koji je izgrađen po projektu Johannesa Spiesa. Franjevačka samostanska crkva u Remetincu, građena od kamenih kvadara i kasnogotičkim ukrasnim svodom, najljepša je graditeljska izvedba u kontinentalnoj Hrvatskoj koja zaključuje kasni srednji vijek i otvara ranomoderno doba. Upravo zbog velikoga broja sačuvanih svodova i elemenata svođenja, konzola, službi i rebara, u Zagorju je vidljivo prihvaćanje gotike, slijed promjena i utjecaji srednjoeuropskih kulturnih središta.

Renesansa nije ostavila značajnijih tragova, osim jednoprostorne crkve Sv. križa u Budinščini, a u XVI. st. javlja se drugačiji tip jednobrodne crkve, jednako širokoga broda i svetišta, primjerice crkva sv. Vida u Klenovcu te kapela sv. Margarete u Lenišću. Gotički oblici sporadično se javljaju i u XVII. st. u produžetku nadsvođenja dograđenoga dijela broda svoda u Lepoglavi, te u Radovečkome Križovljanu, a oblici tlocrta jednobrodne crkve s užim poligonalnim svetištem u projektu crkava sv. Marije Snježne u Belcu i sv. Vida na Komoru. Promjene se događaju na već izgrađenim srednjovjekovnim crkvama, koje uglavnom dobivaju novi ranobarokni uzdužni bačvasti svod u brodu. Taj svod s usječenim dubokim svodnicama, vrhovi kojih se ne dodiruju, zamjenjuje srednjovjekovni tabulat, npr. svod u brodu crkve u Zajezdi. Tlocrt novoizgrađenih crkava u XVII. st. ostao je tradicionalan pa se može reći da je barokno razdoblje počelo modificiranim oblicima gotike, crkvom srednjovjekovnih obilježja. Zagorje uglavnom nije prihvatilo novu koncepciju prostora isusovačke arhitekture. Crkvu s unutra postavljenim kapelama, wandpfeilerkirche, drukčijega osvjetljenja, prihvatili su franjevci u XVII. st., pretežito u gradovima (Varaždin, Zagreb), dok je Zagorje, vezano za tradicionalnu izgradnju samo u franjevačkoj crkvi u Klanjcu, prihvatilo nov oblik. Gradnja samostana u Klanjcu započela je 1632. i trajala je do 1658. Izgrađena su tri samostanska krila, obilježena grbom donatora bana Erdődyja iz 1632. Crkva, longitudinalna građevina s izduženim kvadratičnim svetištem, izgrađena je 1632–58. Uz uzdužnu stranu broda u unutrašnjosti smještena su tri para plitkih kapela. Franjevački samostan i crkva u Krapini također su građeni u drugoj polovici XVII. st. Projekt crkve i samostana sastoji se od tradicionalna tlocrta i prostora s tipičnim nadsvođenjem za XVII. st.

Od XVII. st. crkve dobivaju cinktor, koji u nekim crkvama na osami i na brežuljcima, zamjenjuje ogradu (crkva sv. Vuka Regensburškoga u Vukovoju) te ima obrambeni karakter. Proštenjarske crkve s cinkturama, koje imaju unutarnje arkade – trijem, podignute su izvan naselja na teško dostupnim mjestima, osim crkve sv. Marije Snježne u Belcu koja se nalazi u naselju. Crkve s cinktorom, sagrađene na brežuljcima, dominiraju pejzažem, npr. u Loboru, Kominu, Vinagori, Mariji Bistrici, Veternici, Trškome Vrhu.

Oko 1740. počinju se podizati značajni primjeri barokne arhitekture. Najznačajniji projekt koji raskida s tradicijom proštenjarska je crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškome Vrhu. Široka je broda, u tlocrtu konveksnih linija izvana, konkavnih iznutra, sa stisnutim bočnim zidovima, stiješnjenim kapelama uz svođeni slavoluk, te kupolom nad pjevalištem podignutom na pandantivima. Oblikovanje trijumfalnoga luka kao svođenoga slavoluka stvara dojam kazališne scene. Crkva ima tlocrt u obliku nabubrenih latica, a poligonalni tlocrt cinkture s kulama na kraćim stranicama kontrapunkt je tlocrtu crkve. Dostignuća zreloga baroka Zagorje upoznaje preko mariborskih graditelja. Gradnju je izveo Josip Javornik po projektu mariborskoga graditelja Josefa Hoffera, freske su djelo J. A. Lerchingera, a glavni oltar također rad mariborskoga kipara F. J. Strauba. U crkvi dolazi do interakcije baroknoga fresko-slikarstva i kiparstva koje je podređeno arhitekturi. Oblikom tlocrta i koncepcijom prostora ta je crkva utjecala na crkvenu gradnju druge polovice XVIII. st., npr. na crkve sv. Petra u Krušljevu Selu (centralna četverolisnoga tipa) te Ranjena Isusa u Kostelu. Istoj skupini također pripadaju nešto jednostavnija crkva u Oroslavju s pandantivnim svođenjem i kapela sv. Leonarda u Vrhima Pregradskim s okulusom i lanternom u svodu broda. Odraz te ideje može se vidjeti i u pregradnji crkve u Gornjoj Batini, gdje je u srednjovjekovni prostor broda uveden svođeni slavoluk. U drugoj polovici XVIII. st. izgrađena je longitudinalna crkva u Bedekovčini s kupolom u svetištu, a kasnobarokna župna crkva u Pregradi nastala u doba klasicizma za biskupovanja M. Vrhovca ima ovalni tlocrt i još uvijek oznake baroka. Ta najmonumentalnija barokna zagorska crkva samo na pročelju ima oznake klasicizma, dva tornja u pročelju, što sugerira i neke druge funkcije crkve, stoga i nije neobično da se naziva zagorskom katedralom. Najznačajnija, pak, klasicistička crkva podignuta je u Stubičkim Toplicama na Vrhovčevu imanju.

Od druge polovice XIX. st. do prvih godina XX. st. crkve se grade ili obnavljaju u historicističkim stilovima. Već 1855–57. u Gornjem Jesenju podignuta je neoromanička crkva. Nakon velikoga potresa 1880. H. Bollé obnovio je u duhu historicizma proštenjarsku crkvu Majke Božje Bistričke, a u neogotičkome stilu crkvu sv. Mateja u istoimenu selu kraj Gornje Stubice. Početkom XX. st., istodobno započetom obnovom, gotičke crkve sv. Nikole u Krapini (1901–03) i sv. Jurja Mučenika u Desiniću (1901–02) preinačene su u trobrodne crkve. U desinićkoj crkvi koja je prepuna neogotičkih elemenata, u tlocrtu je vidljiv prostor jednobrodne gotičke crkve, dok su krapinskoj crkvi konstruktivni elementi sažeti u linije i plohe, što joj daje moderniji izgled.

Tijekom XX. st. obnovljeno je i izgrađeno tridesetak manjih crkava i kapela koje su zadržale tradicionalne oblike zagorske crkve. Najzanimljiviji je projekt Stjepana Podhorskoga za crkvu sv. Jurja Mučenika u Đurmancu iz 1930. Koncepcija tlocrta i prostora podsjeća na predromaničku starohrvatsku arhitekturu. Crkva sv. Mihovila u Mihovljanu, srušena u Drugome svjetskom ratu, ponovno je izgrađena 1976, kada je neskladno reinterpretiran izvorni izgled gotičke jednobrodne crkve s baroknim kapelama u nove oblike. Sve kasnije gradnje crkava artikulacijom volumena nisu dobro uklopljene u prostor.

LIT.: D. Vukičević-Samaržija, Gotičke crkve Hrvatskog zagorja, Zagreb 1993. • Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog i klasicističkog razdoblja, u: Sveti trag: devetsto godina umjetnosti zagrebačke nadbiskupije 1094–1994, Zagreb 1994. • O. Maruševski, Historicizam u crkvenom graditeljstvu, ibid.

D. Vukičević-Samaržija