Črnkovečki

Črnkovečki (Črnkoci; Cherkoczy, Chernkoch, Chernkoczi, Chernkoucz, Chernkwczy, Chernkoczy), plemićka obitelj s posjedima u nekadašnjoj Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji od XIV. do XVIII. st. Zahvaljujući bogatstvu, temeljenomu na prihodima s nekoliko većih obiteljskih posjeda te od zakupa poreza, ženidbenim vezama s uglednim slavonskim plemićkim obiteljima (Horvat, Gotal, Galić od Klokoča) te obnašanjem visokih upravih i vojnih službi, Črnkovečki su se tijekom XVI. i XVII. st. od sitna turopoljskog plemstva uzdignuli među najuglednije i najbogatije plemićke obitelji hrvatsko-slavonskoga kraljevstva.

Prvi poznati član obitelj bio je Puž (druga polovica XIII. st. – prva polovica XIV. st.), čiji je sin Črnko (prva polovica XIV. st.) kupio dio plemićkoga posjeda Kosnice, poslije nazvanoga Črnkovec (područje današnjega istoimenog naselja istočno od Velike Gorice), po kojemu su on i njegovi nasljednici nosili plemićke pridjevke od Kosnice, od Kosnice ili Črnkovca i od Črnkovca. Črnkovi potomci živjeli su oko 250 godina na svojem malom posjedu u Črnkovcu oko kojega su se neprekidno parničili, a koji je već bio razdijeljen na sitne parcele. Uspon obitelji započeo je s Lukom (prije 1595 – poslije 1619), koji je bio plemićki sudac (1595) i podžupan Zagrebačke županije (1602–10), ubirač kraljevskoga poreza (1610) i nove carinske daće Hrvatskoga sabora (1618), te naposljetku prisežnik Oktavalnoga suda (1619). Prvi je član obitelji koji je počeo stjecati nove posjede izvan granica črnkovečkoga posjeda. Širenje posjeda nastavio je njegov sin Gabrijel (? – 1644), ubirač kraljevskoga poreza (1627–28), prisežnik Oktavalnoga suda (1630), član »vlaške« komisije za rješavanje pitanja doseljenih Srba (1630–35), član izaslanstva Hrvatskoga sabora kralju (1632) i na zajedničkome Ugarsko-hrvatskome saboru u Požunu (1634. i 1637), podžupan Varaždinske županije (1635–41) i protonotar kraljevstva (1641–44). Svojom poduzetnošću Gabrijel je uložio 16 000 forinti u kupovinu daljnjih posjeda te kupio, među ostalim, za 1400 forinti plemićku kuriju s kmetovima grofova Erdődyja na cesargradskome vlastelinstvu te više posjedovnih dijelova na bistričkome i grebengradskome vlastelinstvu. Gabrijela je naslijedio sin Ladislav (? – 1674), časnik u Banskoj krajini te suprug Helene Zabočke. Iako je 1670. s više tamošnjih časnika bio umiješan u urotu Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankapana, nakon pomilovanja ostao je u vojničkoj službi sve do 1672, kada je bio imenovan prisežnikom Podbanskoga stola za Zagrebačku i Križevačku županiju. Poput oca i djeda, nastavio je politiku širenja obiteljskih imanja u Hrvatskome zagorju. Njima je priključio plemićki posjed Turnišće (dotad u sastavu selničkoga ili konjščinskoga vlastelinstva), 1654. stekao je plemićke posjede i kurije Gornja Bistrica (danas Marija Bistrica) i Donja Bistrica (Podgrađe), a 1655. naslijedio je poslije smrti punca Baltazara Zabočkoga, polovicu zabočkoga kaštela i posjeda. Ladislav je imao sinove Gabrijela (? – 1695), Baltazara (? – poslije 1720), isusovca, te Franju (? – 1704), pukovnika i kapetana banskih konjanika, koji je kao član izaslanstava Hrvatskoga sabora (1688–97) i Hrvatskih kraljevskih konferencija (1699. i 1700–01) na bečkome Dvoru imao istaknutu ulogu u podvrgavanju Banske krajine hrvatsko-slavonskome kraljevstvu (1689), priznanju prava na Liku i Krbavu i na ubiranje daćâ od Kupe do mora (1695), te naposljetku u pripajanju banskoj vlasti imanja Zrinskih i Frankapana u Hrvatskome primorju, Gorskome kotaru i u karlovačkome Pokuplju (1703). Također je bio podžupan Varaždinske županije (1689–1703), ubirač kraljevskoga poreza (1692) i dvorski savjetnik (1698). Obitelj je izumrla s Franjinim sinom Krstom (? – 1717), podžupanom Zagrebačke županije (1713–17) te članom izaslanstva Hrvatskoga sabora na bečkome Dvoru (1713–14) i zajedničkome Ugarsko-hrvatskome saboru u Požunu (1717). Poginuo je u borbi s Osmanlijama kraj Zrina.

LIT.: T. Radauš, Črnkovečki (Črnkoci), Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb 1993. • P. Maček, Dva stara roda Zagrebačke županije: Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca, Zagreb 2007.

K. Regan