Domjanić, Adam Žigmund

Domjanić, Adam Žigmund, političar, dopukovnik i pjesnik (?, oko 1660 – ?Stubica, 1717). Potječe iz plemićke obitelji koja je imala posjede u zelinskome kraju (Bukovec Zelinski, Suhodol Zelinski, Brezovec Zelinski i dr.), Stubici te u Križevačkoj županiji (Preseka i Vrhovec). Suprug Ane Malakóczy de Szomszedvar, s kojom je imao trojicu sinova – Ivana, Stjepana i Ignjata – te kćer Katarinu Juditu. Školovao se na Sveučilištu u Grazu, gdje je 1679. slušao sintaksu. God. 1682. i 1683. spominje se kao konviktorac Hrvatskoga kolegija u Beču. Istaknuo se u političkome, vojnome i kulturnome životu Hrvatske: sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora i Hrvatskih kraljevinskih konferencija, a 1691. bio je podžupan Zagrebačke županije. Spominje se i kao član mnogobrojnih saborskih izaslanstava i odbora. Na saborskome zasjedanju 1711, kao predstavnik nižega plemstva, bio je izabran za člana izaslanstva koje je trebalo dočekati budućega kralja Karla VI. u Beču, a 1712. uz prepozita P. A. Češkovića povjereno mu je (zbog odsustva bana Ivana Pálffyja i banskoga namjesnika Emerika Esterházyja) upravljanje javnim poslovima zemlje. Iste godine zbog bolesti se povukao s položaja, a to je vjerojatno i glavni razlog zbog kojega 1714. nije bio izabran za podbana nakon smrti Stjepana Jelačića, iako ga je Hrvatski sabor predstavio kao prvoga kandidata. Uz političku karijeru, istaknuo se i u vojsci, posebice u ratovanju protiv Osmanlija. U djelu Annali del Collegio Ungaro-Illirico di Bologna 1533–1764 (1988) navodi se da je 1691. protjerao Osmanlije iz Pakraca i Sirača. Spominje se i kao kapetan Jasenovca (1698–1709), te u događajima vezanima uz utvrđivanje granica nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. Hrvatski sabor mu je 1706. povjerio obranu cijele Banske krajine, a iste je godine kao zapovjednik odreda od 600 vojnika, a pod zapovjedništvom generala Ivana Draškovića, sudjelovao u gašenju pobune Ferenca II. Rákóczyja. Godinu poslije spominje se kao kapetan Kostajnice. Dopisivao se sa zagrebačkim biskupima S. Selišćevićem, Martinom Brajkovićem i E. Esterházyjem, a posebice s banskim namjesnikom i svojim velikim prijateljem P. Keglevićem. Iz korespondencije s Keglevićem mogu se saznati podatci o prilikama u Hrvatskoj nakon 1699, ali i ponešto o Domjanićevu privatnome životu: npr. 1708. javlja da mu je žena teško bolesna, a godinu poslije se i sam žali na slabo zdravlje. Prijateljevao je i s Pavlom Ritterom Vitezovićem, s kojim je izmjenjivao i pjesme (jedna latinska pjesnička poslanica iz 1710. sačuvana je u NSK-u u Zagrebu, a na nju je 1909. upozorio pjesnik D. M. Domjanić, Adamov potomak, odabravši nekoliko njegovih stihova kao moto svoje zbirke Pjesme iz 1909) te pripadao njegovu književnom krugu. U zapisima se spominju i Adamove pjesme u čast Majci Božjoj Bistričkoj koje je 1714. poslao nekomu grofu, no o njima se danas ništa ne zna.

LIT.: R. Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine (1693.–1780.), 3, Zagreb 1889. • M. Katušić, Isprave 18. stoljeća iz Zbirke obitelji Domjanić u Muzeju Svetog Ivana Zeline, u: Sveti Ivan Zelina – povijest i kultura, Zagreb–Sveti Ivan Zelina 2010.

J. Lukec