Donja Panonija

Donja Panonija, historiografski pojam za područje koje je u IX. i X. st. obuhvaćala franačka provincija u okviru furlanske (čedadske) markgrofovije. Rasprostirala se južno od rijeke Drave gdje je graničila s Gornjom Panonijom i bavarskom istočnom markgrofovijom, na jugu je dosezala do dinaridskoga razvođa, gdje je graničila s Liburnijom i Dalmacijom (Dalmatinska Hrvatska) te uključivala cijelo Posavlje, na zapadu je doticala porječje rijeke Soče, a na istoku područje Srijema. U tom se značenju javlja i pojam Posavska Hrvatska.

Poznato je tek nekoliko njezinih upravitelja. Nakon Vojnomira, koji se u starijoj historiografiji smatrao prvim panonskoslavenskim (panonskohrvatskim) knezom, što nije potvrđeno nijednim povijesnim izvorom, spominje se 818. knez Ljudevit, koji je između 819. i 822. podignuo ustanak protiv franačke uprave i furlanskoga markgrofa Kadolaha. Potom se navode knez Ratimir i, vjerojatno, knez Mutimir u istočnim dijelovima koji su bili pod bugarskom upravom, te potkraj IX. st. knez Braslav. U tom su razdoblju s Donjom Panonijom bili povezani dijelovi zadravskoga prostora oko Blatnoga jezera (Gornja Panonija). Od te franačke provincije nastalo je poslije samoupravno vojvodstvo (Kraljevina Slavonija) s vlastitim plemstvom koje je nakon propasti franačke vlasti tijekom X. i XI. st. bilo povremeno dijelom Hrvatske ili Ugarske, sve do kraja XI. st. kada ga je zauzeo i Ugarskoj pripojio kralj Ladislav I. Arpadović. Najznačajnija središta u Donjoj Panoniji u IX. i X. st. bila su Sisak, Lobor i, vjerojatno, Zagreb.

K. Filipec