Dudić, Andrija
Dudić, Andrija (Dudić Orehovički), humanist i diplomat (Budim, 16. II. 1533 – Breslau, danas Wrocław, 23. II. 1589). Dudićev otac Jeronim potječe iz plemićke obitelji koja je početkom XVI. st. stekla posjed Orehovicu (po kojem su dobili pridjevak Orehovički) te više posjeda na krapinskome vlastelinstvu (Brestovec Orehovički, Vidovec Krapinski) kao i na području Gornje Stubice i Zajezde. Nakon što mu je otac poginuo u bitki protiv Osmanlija 1541. kraj Budima, brigu o Dudiću preuzeli su majka i njezina utjecajna rodbina, napose ujak Augustin Sbardellato, biskup u Vacu, koji mu je omogućio obrazovanje u prestižnim europskim školama. Nakon prvih škola u Budimu, nastavio je studij u Breslauu i Beču, potom u Veroni, Veneciji i Padovi. U Veneciji se sprijateljio s učenim engleskim kardinalom Reginaldom Poleom te kao njegov tajnik putovao po Europi. God. 1560. vratio se u Ugarsku te je imenovan ostrogonskim kanonikom. Na crkvenoj sinodi u Trnavi 1561. imenovan je kninskim biskupom i izabran za izaslanika hrvatskoga i mađarskoga svećenstva na trećem (i posljednjem) zasjedanju Tridentskoga sabora. Za vrijeme sinode, kamo je došao u društvu Jurja Draškovića, tadašnjega pečuškog biskupa, i Ivana Koloszvárija, tadašnjega čanadskog biskupa, Dudić je održao pet zapamćenih govora u ciceronskom stilu, koji su potom objavljeni i pretiskivani u više gradova. Zbog prijetnje osmanske najezde Dudić i Drašković željeli su na sinodi postići pomirenje i ponovno ujedinjenje zapadnih kršćana, kako bi se protestante vratilo staroj vjeri. Dudić je potom izabran za čanadskoga biskupa, a nakon smrti Ivana Koloszvárija, 1563. naslijedio je Draškovića na mjestu pečuškoga biskupa. Budući da je Pečuh bio pod Osmanlijama, stolovao je u Sigetu, no car i kralj Maksimilijan II. poslao ga je 1566. u Poljsku da ondje zastupa interese Habsburgovaca. Dudić je na poljskome dvoru razvio bogatu diplomatsku i kulturnu djelatnost kao i mnoga prijateljstva. Za vrijeme boravka na dvoru zaljubio se u poljsku plemkinju Reginu Straszόwnu, kojom se oženio 1567. Kada se to pročulo, izbio je velik skandal, a Dudić je ekskomuniciran iz Katoličke crkve. Zamjerio se mnogim dotadašnjim prijateljima, ali je stekao i simpatije među reformatorskim skupinama. U polemici između katolika i protestanata sam Dudić nije se nikada do kraja opredijelio, iako nije skrivao razumijevanje. Pred carem Maksimilijanom II. uspio se opravdati te ga je ovaj zadržao u službi, a pred svoju smrt pobrinuo se i da Dudića 1579. smjesti u Breslau. Ondje je završila njegova diplomatska i politička karijera, a Dudić se ponovno posvetio prirodnim znanostima. Opširnu znanstvenu korespondenciju održavao je sa znamenitim osobama toga doba. Sklopio je prijateljstvo s Kopernikovim učenikom Georgom Joachimom Rheticusom, a poznavao je i Kopernikov heliocentrični sustav. Bavio se astronomskim i astrološkim problemima. U svojem najpoznatijem prirodoznanstvenom djelu De comentarum significatione commentariolus (1579) iznio je svoja stajališta i razumijevanje pojave kometa. Zastupao je i zanimljive poglede u jatrokemiji, a iz njegove korespondencije vidi se da se protivio Paracelsusovu nauku. Ostavio je tridesetak djela, među kojima se ističu filozofski i prirodnoznanstveni radovi, koncilski govori i prijevodi s latinskoga i grčkoga jezika, a sačuvana je i njegova bogata epistolarna zbirka.
LIT.: P. Costil, André Dudith, humaniste hongrois (1533–1589), Sa vie, son oeuvre et ses manuscripts grecs, Pariz 1935. • I. Esih, Andrija Dudić Orehovički, Hrvatska revija, 5(1932) 11. • Ž. Dadić, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Zagreb 1994. • E. Banić-Pajnić, Andrija Dudić: rasprava o čovjeku – rasprava o kometima, u: Magnum miraculum – homo / Veliko čudo – čovjek, Zagreb 1995. • M. Korade, Hrvatski humanist Andrija Dudić Orehovički (1533–1589), u: Bedekovčina: stara i plemenita, Bedekovčina 1997.
V. Flegar