Dukat, Vladoje
Dukat, Vladoje, književni povjesničar i filolog (Zagreb, 10. XII. 1861 – Zagreb, 12. XI. 1944). Podrijetlom iz Moravske. Gimnaziju pohađao u Zagrebu i Varaždinu, klasičnu i slavensku filologiju počeo studirati u Beču, nastavio u Zagrebu te diplomirao 1884. Školske godine 1883/84. bio je namjesni učitelj na Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Zagrebu, potom 1884–91. i 1893–1904. gimnazijski profesor u Osijeku, a 1891–93. u karlovačkome Rakovcu. God. 1904–08. i 1919–23. bio je referent Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, a 1908–19. i ravnatelj Kraljevske gornjogradske velike gimnazije u Zagrebu. Od 1923. do umirovljenja 1925. bio je nadzornik srednjih škola; redoviti član JAZU-a od 1938. Stručno-pedagoškim člancima javio se u Hrvatskome učitelju 1885. Autor je mnogobrojnih znanstvenih članaka iz klasične filologije, prikaza iz francuske, engleske te starije i suvremene hrvatske književnosti, analiza hrvatskih prijevoda iz engleske književnosti, leksikografskih studija i rasprava te članaka o glazbi, putopisa i kulturnopovijesnih crtica. Surađivao je u Viencu, Nastavnome vjesniku, Narodnim novinama, Građi za povijest književnosti hrvatske, Ljetopisu JAZU, Narodnim starinama, Savremeniku, Prilozima za književnost, jezik, istoriju i folklor, Hrvatskoj reviji, potpisujući se različitim pseudonimima i šiframa (Anglicus, Aramis, V. D., Vl. D. i dr.). Uz Nataliju Wickerhauser i Aleksandra Lochmera, jedan je od utemeljitelja hrvatske anglistike. Anglističkim se temama bavio cijeli život (posebice Williamom Shakespeareom) te objavljivao komparatističke analize hrvatske i engleske književnosti. Sastavio je čitanku iz engleske, američke i skandinavske književnosti (1903), a 1904. objavio prvi sustavni pregled engleske i američke književnosti u Hrvatskoj (Slike iz povijesti engleske književnosti). Prevodio je djela engleskih pisaca. Osim anglističkim temama, bavio se i proučavanjem hrvatske književnosti (Antun Nemčić, Vilim Korajac, Janko Jurković, Antun Nagy i dr.), primjenjujući filološku i komparativnu metodu, a osobito se zanimao za kajkavsku književnost i jezik (Hrvatska kajkavska književnost, Nastavni vjesnik, 1927), 35. Pisao je o I. Krizmaniću, kojega je ocijenio jednim od posljednjih njegovatelja kajkavštine, i o njegovu Raju zgubljenome (Nastavni vjesnik, 1902, 10; Rad JAZU, 1912, 191, pretisak 2002; Građa za povijest književnosti hrvatske, 1916, 8; Ljetopis JAZU, 1916, 31/2), o Jakobu Lovrenčiću i njegovu Petrici Kerempuhu (Rad JAZU, 1919, 220; Jugoslavenska njiva, 1923, 2), o A. Kovačiću (Nastavni vjesnik, 1940, 48), Jurju Habdeliću (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1912, 7; Nastavni vjesnik, 1924, 32), Jurju Malevcu (Rad JAZU, 1915, 207) i Tomašu Mikloušiću (Nastavni vjesnik, 1925, 33), te je proučavao život i rad A. A. Baričevića i njegovu korespondenciju (Ljetopis JAZU, 1920, 34; Nastavni vjesnik, 1923, 31; Rad JAZU, 1921, 224; 1932, 243). Raspravama o I. Belostencu i njegovu Gazophylaciumu (Rad JAZU, 1923, 227; 1928, 235) te rječničkom djelu A. Jambrešića (Rad JAZU, 1905, 162; Ljetopis JAZU, 1920, 34) dao je prinos povijesti hrvatske leksikografije. Kruna je Dukatova bavljenja kajkavskom literaturom antologija Sladki naš kaj (1944), u kojoj je donio životopisne bilješke o dvadesetsedmero kajkavskih pisaca (od Antuna Vramca, I. Pergošića, I. Belostenca, S. Fučeka, H. Gašparotija, B. A. Krčelića, K. Patačić, P. Berke, T. Brezovačkoga do I. Kristijanovića) s ulomcima iz njihovih djela. S Božidarom Širolom uredio je V. knjigu Južno-slovjenskih narodnih popijevki (1941) F. Kuhača.
LIT.: A. Musić, Vladoje Dukat, Ljetopis JAZU, 1930, 42. • I. Esih, Prof. Vladoje Dukat (1861–1944), Prosvjetni život, 4(1945) 31–34. • J. Splivalo-Rusan, Vladoje Dukat, Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb 1993.
J. Lukec