elektrifikacija

elektrifikacija. Područje Zagorja pripada sjevernomu dijelu elektroenergetskoga sustava RH, koji se električnom energijom opskrbljuje iz hidroelektrana Dravskoga slijeva te iz termoelektrana na području Zagreba i Siska. Jedini je proizvodni objekt na zagorskome području kombinirana plinsko-parna elektrana u → Jertovcu. Opskrbu područja električnom energijom obavljaju distribucijska poduzeća u Zaboku, Varaždinu i Zagrebu. Elektra Zabok opskrbljuje najveći dio (oko 86%) Krapinsko-zagorske županije. Glavne su distribucijske spojne točke trafostanice u Zaboku, Humu na Sutli i Jertovcu. Značajan je problem razmjerno slaba kakvoća opskrbe u sjeveroistočnome dijelu Županije, u općinama Mihovljan, Novi Golubovec, Lobor, Zlatar i Budinščina. Elektra Varaždin opskrbljuje sjeverni i istočni dio zagorskoga područja u sastavu Varaždinske županije te podnožje Ivanščice u sjeveroistočnome dijelu Krapinsko-zagorske županije. Trafostanice su Vinica, Ivanec, Lepoglava, Novi Marof, Novi Marof II i Varaždinske Toplice. Elektra Zagreb preko pogona Zaprešić opskrbljuje južni dio Zagorja u sastavu Zagrebačke županije, a preko pogona Zelina općine Breznica, Breznički Hum i Visoko u sastavu Varaždinske županije te njima susjedne dijelove u sastavu Krapinsko-zagorske županije.

Početci elektrifikacije Zagorja vezani su uz industrijske dizelske i parne elektrane koje su služile ponajprije potrebama rudnika i tvornica, a tek manjim dijelom za elektrifikaciju naselja. Dvije najstarije takve elektrane počele su raditi u ugljenokopu Ivanec (1913) i u kaznionici u Lepoglavi (1915). Industrijske elektrane počele su se podizati u većem broju nakon Prvoga svjetskog rata u Konjščini (1920. i 1929), Oroslavju (1920. i 1921), Bedekovčini (1921), Poznanovcu (1921), Radoboju (1923), Golubovcu (1924), Krapinskim Toplicama (1924), Humu na Sutli (1929), Ljubešćici (1930) i Zaboku (1936). U Krapini se o potrebi elektrifikacije raspravljalo već 1908, no tek je 1924. električnu energiju iz agregata s parnim pogonskim strojem počela koristiti tvornica tekstila u Žutnici, dok se gradska općina 1926. preko distribucijske transformatorske stanice priključila na postrojenje ugljenokopa Strahinje. Od rudničke elektrane do grada izgrađen je nadzemni vod duljine 2,5 km. Lepoglava se elektrificirala 1928. napajanjem iz kaznioničke elektrane, dok se na visokonaponsku mrežu priključila 1933. U Zlataru je 1928. ušla u pogon mala hidroelektrana. Mjesna mreža bila je duga 2,7 km. Nakon što je 1928. Varaždin priključen na visokonaponsku mrežu Hidroelektrane Fala u Sloveniji, počela se u Zagorju razvijati i mreža visokoga napona. Vod se granao kod Vinice prema Varaždinu i Lepoglavi preko Ivanca. Od Varaždina je izgrađen vod do Varaždinskih Toplica. Širenje mreže nastavilo se 1940. izgradnjom voda Oroslavje–Donja Stubica te 1941, kada su izgrađene dionice Lepoglava–Oroslavje, Mirkovec–Bedekovčina i Varaždin–Novi Marof. Elektrifikacijski radovi nastavljeni su i u teškim ratnim prilikama pa je 1945. u pogon puštena transformatorska stanica u Zlatar Bistrici. Priključivanjem na visokonaponsku mrežu industrijske se elektrane prestaju graditi, a veći dio takvih uređaja postaje pričuva. Dok su se početci elektrifikacije temeljili na malim, izoliranim elektranama različita vlasništva, nakon Drugoga svjetskog rata elektroprivreda je organizacijski ujedinjena, a njezina postrojenja visokonaponskom mrežom povezana u jedinstven sustav. Intenzivna elektrifikacija zagorskih naselja provedena je između 1950. i 1960. pa je Zagorje bilo među prvim u cijelosti elektrificiranim krajevima Hrvatske.

LIT.: B. Markovčić i dr., Razvoj elektrifikacije Hrvatske, 1–2, Zagreb 1984–87.

V. Kušar