Erdődy, Sidonija

Sidonija Erdődy

Erdődy, Sidonija, udana Rubido, sopranistica (Razvor kraj Kumrovca, 7. II. 1819 – Gornja Rijeka kraj Križevaca, 17. II. 1884). Kći Karla V. Erdődyja i Henrijete Harbuval Chamaré. Djetinjstvo je djelomično provela na obiteljskome imanju u Razvoru kraj Kumrovca. Pjevanje je učila u altistice Nanette Karlitzky, a glazbenu teoriju u njezina supruga violinista Ferdinanda Karlitzkoga, članova gostujuće njemačke operne družine. Usavršavala se vjerojatno za boravka u Beču 1839–41. Datum njezina prvog nastupa navodi se različito; po Kuhačevu mišljenju to se zbilo u ožujku 1833. ili vjerojatnije 1835. Povodom prvoga koncertnog nastupa pjevala je, uz ostalo, solo-popijevku Ferde Livadića na hrvatskome i nakon »gromovitog« pljeskanja dodala Livadićevu budnicu na Gajev tekst Još Horvatska nij’ propala. Time je dala odlučujući poticaj uvođenju hrvatske riječi na koncertne priredbe. Pristajući uz hrvatske preporoditelje, nastupala je i idućih godina na koncertima (uvijek dobrotvorno) te promicala hrvatsku glazbu. God. 1838. na njezin je poticaj održan u zagrebačkome kazalištu Narodni ilirski veliki koncert, na kojemu je s drugim solistima pjevala odlomke iz Bellinijevih opera, za tu prigodu prevedenima na »ilirski« jezik. Na »narodnome balu« domorodaca u zagrebačkoj Streljani u siječnju 1842. povela je Hrvatsko kolo koje je uglazbio Vatroslav Lisinski pa je njoj u čast spjevana domoljubna prigodnica. God. 1843. udala se za Antuna Rubida i kraće vrijeme nije nastupala, ali već 1844. pridružila se Albertu Štrigi u njegovu promicanju prve hrvatske opere Ljubav i zloba koju tih godina stvara Lisinski, pa je na koncertu u Streljani 8. IX. 1844. prvi put pjevala dvije arije i s tenorom A. Štrigom dvopjev iz te opere. Na »muzikalnoj zabavi za pospešenje predstavljanja novosastavljene opere...« 21. II. 1845. izvela je dvije arije i s baritonom Franjom Stazićem dvopjev, a na koncertu 7. III. 1845. pjevala je popijevku V. Lisinskoga Ona i moja duša. Na praizvedbi Ljubavi i zlobe, 28. III. 1846, i na sljedećim izvedbama tumačila je glavnu žensku ulogu, Ljubicu, i prema izvješćima pridonijela golemu uspjehu opere. U znak zahvalnosti Stanko Vraz spjevao joj je sonet Zar si, dušo, u raj se zaniela (s prvotnim naslovom: Visokorodnoj gospoji Sidonii Rubido, rodjenoj grofici Erdődy, kano Ljubici u pàrvoj ilirskoj operi..., Danica, 1846, 14), a anonimni autor(i) prigodnicu Uspomenica domorodkinjam i domorodcem na pervoj operi. Ulogu Ljubice pjevala je i na ponovnoj izvedbi opere u listopadu 1847. Poslije nije javno nastupala, već se posvetila dobrotvornomu radu, utemeljivši, uz pomoć svoje sestre Aleksandrine Kulmer i Josipe Vancaš, prvi hrvatski zavod za nezbrinutu djecu, »zagrebačko pjestovalište«. Bila je počasna članica Hrvatskoga glazbenog zavoda i 1861–65. njegova pokroviteljica. Nakon smrti supruga 1863. povukla se na obiteljsko imanje u Gornjoj Rijeci, gdje je i pokopana. Nazvana prvom hrvatskom koncertnom pjevačicom i prvom opernom primadonom (F. K. Kuhač), Sidonija je počela nastupati u mladenačkoj dobi, dajući svoj prinos hrvatskomu preporodnom pokretu. S obzirom na glasovno i tehnički zahtjevne arije Ljubice, koje obiluju koloraturama ali i dramskim nabojem, nedvojbeno je posjedovala sopran odgovarajućega raspona i visoko odnjegovanu vokalnu tehniku. Njezin je lik u krugu najzaslužnijih preporoditelja prikazan na Bukovčevu zastoru u HNK-u.

LIT.: N. Jagarčec, Sidonija Rubido Erdődy (katalog izložbe), Kumrovec 1996. • I. Ajanović-Malinar, Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb 1998.

R.