Fancev, Franjo

Fancev, Franjo, književni povjesničar i filolog (Virje, 24. IX. 1882 – Zagreb, 31. III. 1943). Gimnaziju započeo u Bjelovaru, a završio u Zagrebu. Slavensku i romansku filologiju studirao u Zagrebu, potom u Beču, gdje je doktorirao 1907. Predavao je u Realnoj gimnaziji u Bjelovaru, a 1908. imenovan je pristavom tadašnje Sveučilišne knjižnice (danas NSK) u Zagrebu. God. 1909. položio je profesorski ispit iz hrvatskoga i francuskoga jezika, a 1914. imenovan je privatnim docentom za historijsku gramatiku hrvatskoga jezika. Bio je ravnatelj Sveučilišne knjižnice (1919–27), koju je profilirao kao nacionalnu i sveučilišnu ustanovu, a 1926. počeo je predavati stariju hrvatsku književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Uređivao je Akademijinu Građu za povijest književnosti hrvatske (1932–40). Od 1937. do 1939. bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, a od 1940. redoviti član JAZU-a. Znanstvene radove s područja filologije, povijesti književnosti i povijesti hrvatske kulture, u kojima je zastupao shvaćanje o tropismenosti i trojezičnosti hrvatskih pisanih tekstova najranijega razdoblja, objavljivao je još za studija u Beču. Istraživao je podravske kajkavske govore, hrvatsku srednjovjekovnu književnost, srednjovjekovno kazalište i crkvena prikazanja, odnos latinicom pisane književnosti i starijih glagoljskih spomenika (Latinički spomenici hrvatske crkvene književnosti 14. i 15. v. i njihov odnos prema crkvenoslovenskoj književnosti hrvatske glagolske crkve, Djela JAZU, 1934, 31) te tekstološki obradio tekstove hrvatske književnosti od početaka do polovice XIX. st. Pisao je o jeziku protestantskih pisaca, o prijevodima Biblije na hrvatski jezik, o slavenskome bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj te o isusovačkoj književnosti u Slavoniji i o kulturnoj baštini Dubrovnika. Kritički je priredio djela starije hrvatske književnosti (prikazanje Život svete Margarite, dramu Sveta Venefrida Bartola Kašića, anonimne komedije XVII. st., kajkavsku dramu Čini barona Tamburlana te komediju Diogeneš T. Brezovačkoga). Mnogobrojne radove i studije posvetio je povijesti kajkavske književnosti: tiskanju prvih kajkavskih knjiga (Jugoslavenska njiva, 1922, 6) te kajkavskoj poeziji XVI (Ljetopis JAZU, 1936, 48) i XVII. st. (Nastavni vjesnik, 1922–23, 31). Pisao je o postanku i povijesti pjesme, poznate po prvome stihu, Još Horvatska nij’ propala Lj. Gaja (Hrvatska revija, 1935, 12), o školovanju i prvim službama A. Mihanovića (Jutarnji list, 29. XII. 1935; Građa za povijest književnosti hrvatske, 1940, 15; Hrvatski narod, 24. XII. 1941), o P. Štoosu (Hrvatska revija, 1936, 6), Janku Draškoviću (Ljetopis JAZU, 1938, 50; Savremenik, 1938, 3) te o povijesti hrvatskih pavlina (Starine, 1934, 37; 1937, 38). I danas su za istraživanje kajkavskih rukopisnih pjesmarica i hrvatske tradicijske kulture općenito relevantni rad Kmet-muž u hrvatskoj dopreporodnoj poeziji (Savremenik, 1937, 12), a posebice studija Hrvatska dobrovolja u popijevkama, zdravicama i napitnicama prošlih vjekova (Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1937, 31/1), u kojoj mu je polazišnom osnovom bila rukopisna zbirka zlatarskoga župnika L. Forka iz 1823. Značajno je i Fancevljevo istraživanje hrvatskoga narodnog preporoda i isticanje njegove autohtonosti, što je bilo u suprotnosti s dotadašnjim shvaćanjima da je preporod dio općih europskih nacionalnih strujanja, osobito slavenskih naroda (Dokumenti za naše podrijetlo Hrvatskoga preporoda /1790–1832/, Građa za povijest književnosti hrvatske, 1933, 12; Hrvatski ilirski preporod jest naš autohton pokret, 1935).

LIT.: Franjo Fancev, Književni povjesničar i filolog (zbornik radova), Zagreb–Zadar 1998.

J. Lukec