Festetić

obiteljski grb na pročelju Bajnskih dvora

Festetić (Festetics, Feštetić), plemićka obitelj, od 1766. grofovska i od 1910. kneževska obitelj, s posjedima u nekadašnjoj Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji te u ugarskim županijama Tolna, Zala i Željezno (Gradišće) od XV. do XX. st. Pretpostavlja se da su podrijetlom iz Bosne, odakle su pred Osmanlijama izbjegli u Hrvatsku te se naselili u Turopolje, gdje su na području današnjega naselja Roženica imali najstariji posjed u Hrvatskoj. Zahvaljujući bogatstvu, temeljenomu na prihodima s obiteljskih posjeda, povezivanju ženidbenim vezama s uglednim hrvatskim, ugarskim i poljskim plemićkim obiteljima (Zakmardi, Bornemisza, Pejačević, Raczynsky, Esterházy, Batthyány, Sermage, Drašković), te obnašanju visokih upravnih i vojnih službi, Festetići su se tijekom XVI. i XVII. st. od sitna turopoljskog plemstva uzdignuli među uglednije i bogatije plemićke obitelji Habsburške Monarhije.

Prvi poznati član obitelji bio je Petar (druga polovica XV. st. – početak XVI. st.), posjednik u Turopolju. S njegovim praunucima Stjepanom, Matijom i Lukom (? – 1635. ili 1637) započeo je uspon obitelji. God. 1612. zagrebački biskup Petar Domitrović uzdignuo je braću u stalež biskupijskoga plemstva, a car Ferdinand II. Habsburgovac podijelio im je 1625. plemstvo i grb, što je Hrvatski sabor potvrdio na zasjedanju 1626. Tijekom druge četvrtine XVII. st. Lukin sin Pavao st. (oko 1590 – oko 1637) preselio se u Ugarsku te utemeljio novu, ugarsku granu obitelji, koja je 1744. dobila ugarsko plemstvo, a 1766. grofovski naslov. Po posjedu Tolni u istoimenoj županiji članovi toga ogranka nosili su plemićki pridjevak de Tolna. God. 1791. Juraj st. (1755–1819) kupio je međimursko vlastelinstvo za 1 600 000 forinti, a 1909. od grofice Terezije Raczynsky, udane Erdődy, naslijedili su u Hrvatskome zagorju plemićki posjed Kelemen na rijeci Plitvici, nedaleko od Varaždina te Bajnske dvore s istoimenim dvorcem u naselju Gornje Ladanje, nedaleko od Vinice, koje su krajem Prvoga svjetskog rata zapalili i potom dinamitom porušili domaći seljaci. Požar nije zahvatio samo istočno krilo, koje su Festetići 1922. zajedno s ostatkom posjeda, smanjena agrarnom reformom, prodali Janku Bonjkoviću iz Varaždina. Godinu dana poslije prodali su i ostatke međimurskoga vlastelinstva s dvorcima Čakovec i Pribislavec. U Hrvatskome zagorju posjedovali su još i plemićki posjed Nove dvore s istoimenim dvorcem kraj Zaprešića, što ga je kao miraz donijela Franciska Sermage, nakon što se njome oženio Dragutin (Karlo) (1784–1860), koji ga je držao do 1841, kada ga je prodao obitelji Erdődy.

Potkraj XVIII. ili početkom XIX. st. dio obitelji preselio se u Beč, čime je utemeljena austrijska grana Festetića, kojoj je 1910. kralj i car Franjo Josip I. dodijelio kneževski naslov. Potomci obitelji danas žive u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Argentini. Nije jasna genealoška veza obitelji s Tomom Feštetićem, koji je 1336. za suprugu Josipu dao izgraditi nadgrobnu ploču, koja se danas čuva u crkvi sv. Ilije proroka u selu Gradini kraj Virovitice.

LIT.: S. Belošević, Županija varaždinska i slobodni i kraljevski grad Varaždin, Zagreb 1926. • T. Đurić i D. Feletar, Stari gradovi i dvorci sjeverozapadne Hrvatske, Čakovec 1971. • J. Črep, Feštetići: posljednji grofovi Međimurja: 1791–1923, Čakovec 2010.

K. Regan