Fišer, Ernest

Fišer, Ernest, pjesnik, književni i likovni kritičar i kulturni djelatnik (Zagreb, 2. V. 1943 – Varaždin, 7. XI. 2024). Osnovnu školu polazio u Maloj Subotici i Čakovcu, a gimnaziju u Varaždinu. God. 1963. na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu diplomirao studij likovnih umjetnosti, a 1981. jugoslavistiku i filozofiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Kao likovni pedagog radio je u Domašincu (1963–65), potom kao novinar u čakovečkome tjedniku Međimurje (1966–71), urednik Radiostanice Čakovec (1969–71) te urednik izdanja Kulturno-prosvjetnoga društva »Zrinski« u Čakovcu (1971–72). Kao urednik u izdavačkome odjelu Tiskarsko-izdavačkoga zavoda »Zrinski« u Čakovcu (1972–79) priredio je za tisak i popratio predgovorom stotinjak knjigâ suvremenih hrvatskih pisaca. U Varaždinu je radio kao arhivski djelatnik u Povijesnome arhivu (1979–82) te bio direktor Narodnoga kazališta »August Cesarec« (1985–87). Od 1987. do 1991. bio je ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice »Metel Ožegović«, a od 1991. do umirovljenja 2011. direktor i glavni urednik županijskoga tjednika → Varaždinske vijesti. Bio je jedan od obnovitelja rada ogranaka Matice hrvatske u Čakovcu (1989) i Varaždinu (1990; predsjednik od 1994 do kraja života). Od 1959. svoje je pjesme, književne i likovne kritike, studije i eseje, kao i novinske polemike i članke, objavljivao u Poletu, Studentskome listu, Vjesniku, Telegramu, Oku, Hrvatskom tjedniku, Republici, Životu, Bagdali, Forumu, Gesti (glavni urednik 1982–87), Kaju (glavni urednik 1990–93) i Kolu (glavni urednik od 2009). Bio je jedan od pokretača Međimurskoga kalendara (1969) i Kajkavskoga kalendara (1970–72). Prve zbirke (Nagrizeni anđeo, 1965; Drugi silazak, 1969; Ishodišta, 1972), napisane standardnim jezikom, temelje se na krugovaškome propitivanju egzistencije i razlogovskome načinu pisanja. Prvom kajkavskom zbirkom Morje zvun sebe (1978) uveo je u kajkavsko pjesništvo pjesmu u prozi te pokazao mogućnosti toga jezika u suvremenim komunikacijskim odnosima. U kasnijim zbirkama (Sjeverozapad, 1981; Majstori zebnje, 1982; Otisci, 1989) egzistencijalistički diskurs zamijenio je tematskom strogoćom i jezičnom slojevitošću. Objavio je zbirke izabranih pjesama Pohvala tihom slogu (2003), Macbeth na fajruntu (2013), Doba nevremena (2016), Preludij za anginu pectoris (2017) i Trošenje nade (2019). U zbirci književnih rasprava i eseja Dekantacija kajkaviana (1981) tematizirao je revitalizaciju suvremenoga kajkavskog pjesništva; eseje o hrvatskim književnicima skupio je u knjizi Korifeji i nastavljači (2018). Urednik je Antologije hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva (Kaj, 1976, 3–5). Autor je likovne studije Barokni iluzionizam Ivana Rangera (1977), suautor monografije o Slavku Stolniku (uz Mladena Pavkovića, 1985), spomen-knjige Novinstvo Varaždina (uz Magdalenu Lončarić, 1995) te suurednik glazbene monografije Varaždinske barokne večeri (uz Jagodu Martinčević, 1995). Zastupljen je u antologijama suvremenoga hrvatskog pjesništva, pjesme su mu prevedene na nekoliko stranih jezika, a neke su i uglazbljene kao šansone ili kao koncertne solo-popijevke.

J. Lukec