Gaj, Ljudevit
Ljudevit Gaj, Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, Budim 1830.
Ljudevit Gaj, Još Horvatska ni propala, rukopis
Gaj, Ljudevit, vođa hrvatskoga narodnog preporoda i pisac (Krapina, 8. VII. 1809 – Zagreb, 20. IV. 1872). Gimnaziju je pohađao u rodnoj Krapini, potom u Varaždinu i Karlovcu. God. 1826. upisao je studij filozofije u Beču koji je nastavio u Grazu, a 1829. upisao je pravo u Pešti. Početkom 1832. vratio se u Zagreb, gdje je radio u pravnoj struci. Filozofiju je doktorirao 1834. u Leipzigu. Dobivši 1834. odobrenje, 1835. počeo je izdavati Novine horvatske s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska i otada se potpuno posvetio narodnomu preporodu. Na oblikovanje Gajeve hrvatske nacionalne i slavenske ideologije, koju je s vremenom mijenjao i dograđivao, uvelike su utjecali teorija o ilirskome podrijetlu južnih Slavena, legenda o braći Čehu, Lehu i Mehu koja je stvarala sliku slavenskoga jedinstva, srednjoeuropska nacionalna koncepcija po kojoj je jezik glavno obilježje nacionalnoga identiteta, poznanstvo sa slovačkim pastorom Jánom Kollárom, ideologom slavenske kulturne povezanosti, hrvatska kulturna baština i politička povijest kao potvrda etničke, političke i jezične individualnosti. Gaj je poznavao Kollárovu klasifikaciju četiriju slavenskih jezika (ruski, poljski, češki i »ilirski«), kao i Kopitarovo i Šafaříkovo negiranje hrvatskoga jezika. Zato mu se zarana rodila ideja o hrvatskoj slovopisnoj i književnojezičnoj reformi, koja je postala središnjom u njegovoj sveukupnoj djelatnosti. Isprva je smatrao da kajkavsko narječje najbolje čuva obilježja starijega stanja hrvatskoga jezika, no poslije je temelje jedinstvenoga književnog jezika vidio u povezivanju kajkavštine, čakavštine i štokavštine s dubrovačkom književnom baštinom kao uzorom. God. 1832. okupio je u Zagrebu skupinu mladih ljudi (Ivan Mažuranić, I. Kukuljević Sakcinski, Antun Mažuranić, Vjekoslav Babukić, Stanko Vraz, Dimitrija Demeter i dr.), kojoj se od starijih pridružio grof Janko Drašković, te s njima počeo planirati kulturno, znanstveno, prosvjetno i gospodarsko uzdizanje Hrvatske, po uzoru na razvijenije europske zemlje. Pod ilirskim imenom u širem smislu zauzimali su se za kulturno povezivanje južnih Slavena, a u užem smislu za ujedinjenje hrvatskih zemalja. Za širenje pokreta Gaju su služile ponajprije Danica i njegova tiskara, osnovana 1838. Svoj program najjasnije je izložio u proglasima uoči svakoga godišta Danice. Počeo je objavljivati i kajkavske (Novine) i štokavske priloge (Danica), postupno je već u prvome godištu prelazio na štokavski književni jezik i na novi slovopis, a od 1836, s promjenom imena u Ilirske narodne novine i Danica ilirska, svojoj je ideologiji dao južnoslavenski značaj, ali je istodobno isticao etničku samostalnost Hrvata i teritorijalnu cjelokupnost Trojednice na osnovi povijesnih municipalnih prava. Kao vođa narodnoga preporoda bio je poznat širom Hrvatske, ali i u slavenskim zemljama Habsburške Monarhije. Zbog troškova tiskare, političkoga djelovanja i mnogobrojnih putovanja, bio je u dugovima pa se s vremenom okrenuo tajnoj politici tražeći sredstva za svoj rad. God. 1838. počeo je održavati tajne veze s Rusijom, nastojeći da ona ojača svoju ulogu na Balkanu. Vrhunac političkoga djelovanja doživio je s uspjehom Ilirske narodne stranke u županijskim skupštinama u Varaždinu 1841. te u Zagrebu 1842. U krilatici »Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!«, iznesenoj u povodu skupštinskoga zasjedanja u Varaždinu, Gaj je sažeo program narodnoga preporoda: hrvatska samostalnost u okviru zemalja krune sv. Stjepana i pripadnost južnoslavenskome etničkom i kulturnom prostoru. Nakon zabrane ilirskoga imena 1843. izgubio je vodeću ulogu u preporodnome pokretu. Uspostavio je veze s poljskom emigracijom, koja je djelovala protiv Austrije i Rusije, videći Srbiju kao središte buduće južnoslavenske države. Promijenio je i svoja politička stajališta pa je sada zagovarao jaču ulogu Austrije u Srbiji i potiskivanje ruskoga utjecaja. Znatnu ulogu u političkome životu ponovno je imao u revolucionarnoj 1848, kada je vodio Narodnu skupštinu Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije koja je prihvatila Zahtijevanja naroda. Surađivao je s banom J. Jelačićem, ali nakon afere u kojoj ga je bivši srpski knez Miloš Obrenović optužio da je od njega iznudio novac i preuzeo ga u banovo ime, Gajeva se politička karijera naglo ugasila, iako mu krivnja nikada nije dokazana. Suradnici su ga već otprije napuštali, a ilirski se pokret više nije mogao oživjeti ni nakon dopuštenja upotrebe ilirskoga imena 1845. Budući da je podupirao centralističku politiku Beča, ali i hrvatsku teritorijalnu sveukupnost (Misli o nagodbi Hrvatske i Slavonije s vladom – Gedanken zum Ausgleich Croatiens und Slavoniens mit der Regierung, 1864), doživio je Austro-ugarsku nagodbu 1867. kao poraz svojih političkih ideja. U povijesti će ostati trajno zabilježena njegova uloga vođe narodnoga preporoda, kojim je započelo stvaranje moderne Hrvatske.
Na književnome polju Gaj nije ostavio dubljega traga, a književnost je doživljavao kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva. Pjesme je najprije pisao na njemačkome jeziku (Poetische Versuche, u rukopisu), a kajkavskim se pjesmama javio u zagrebačkoj Luni 1826. Usto, skupljao je poslovice, pripovijetke i narodne pjesme pisane kajkavštinom. Kajkavske stihove Slavoglasje iz Zagorja (1832, Građa za povijest književnosti hrvatske, 1933, 12) pisao je u duhu pseudoromantičarskoga pjesništva. Najveću popularnost doživjela je pjesma Horvatov sloga i zjedinjenje (Danica, 1935, 5), poznata posebice po početnome stihu »Još Horvatska nij’ propala«. Uglazbio ju je Ferdo Livadić i njome je u hrvatsku književnost, kao primjer hrvatske domoljubne pjesme, uvedena budnica kao novi pjesnički žanr. Te godine objavio je i dvije knjižice s domoljubnim stihovima: Glogovkinje horvatske i Kosenke ilirske. Povijesno djelo Dogodovština Ilirije velike ostalo je nedovršeno i neobjavljeno.
Knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja objavio je u svojoj 21. godini, a nastala je pod utjecajem Slovaka Kollára, od kojega je prihvatio ideje o slavenskoj uzajamnosti. Po uzoru na češki slovopis, u Kratkoj osnovi predložio je da se za potrebe hrvatskoga jezika (tada narječja), uz pomoć dijakritičkih znakova uredi latinična grafija po načelu jedan glas – jedno slovo. Kao dijakritički znakovi upotrebljavale bi se tilde (za glasove č, ž, š i nj), a za glasove lj i dž kvačica. Taj Gajev prijedlog prošao je nezapaženo, pa ga je izmijenjenoga objavio u prvome godištu Danice, u članku Pravopis, u kojem je zapravo ishodište današnje hrvatske latinice. Gaj je, nadahnut i zamislima Pavla Rittera Vitezovića, za slova kojima će se bilježiti palatalni suglasnici predložio jednoslove s dijakritičkim znakom (č, ć, š i ž te ě) i četiri dvoslova: dj (za đ), gj (za dž), lj i nj. Iz češke latinice zadržao je slova č, ž i š, iz poljske je preuzeo slovo ć, a dvoslove lj, nj, dj i gj uglavnom iz domaće, osobito slavonske, tradicije. S vremenom je Gajev prijedlog, nazvan gajica, ponešto revidiran. Umjesto kose crtice na slovu j, na dvoslovima se počela upotrebljavati točka, dvoslov gj zamijenjen je dvoslovom dž, a umjesto dvoslova dj, na prijedlog Đure Daničića, počeo se upotrebljavati jednoslov đ (uveden 1892. u Hrvatskome pravopisu I. Broza). Gajevu reformu prihvatili su 1838. Slovenci, usvojivši sva slova koja su odgovarala njihovu fonološkom sustavu.
Gaj ima važnu ulogu u hrvatskoj jezičnoj i kulturnoj povijesti: u standardnome jeziku ujedinio je narječja hrvatskoga jezika. U korist jekavske novoštokavštine, koja je postala temeljem za hrvatski standardni jezik, pridonio je ukidanju kajkavsko-štokavskoga dvojstva. Ne suprotstavljajući se ondašnjim slavističkim mišljenjima, nastojao je ostvariti ilirsku ideju s općehrvatskim oblikom standardnoga jezika, u kojem je prevladavala štokavština, ali je novim slovopisom nastojao ujediniti i kajkavce i čakavce i štokavce. Za budući standardni jezik predvidio je jezične varijetete cijele »Ilirije« (jezici ili narječja od Slovenije do Bugarske), ali ilirski gramatičari, ponajprije Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, svojim su gramatičkim priručnicima normirali hrvatski jezik na novoštokavskoj jekavskoj osnovici, s otvorenošću prema cjelokupnoj tradiciji hrvatske pisane baštine.
Rodnoj Krapini posvećeno je prvo Gajevo djelo Die Schlösser bei Krapina, koje je objavio kao gimnazijalac 1826. u Karlovcu. Priredio ga je na temelju rukopisa prve pisane krapinske povijesti franjevca V. Sklenskoga (Brevis descriptio antiquissimi et famosi loci Krapinae, 1779). Kada je postao vođom narodnoga preporoda, živio je u Zagrebu, no Krapina, kao i Zagorje u cjelini, upravo je po Gaju prigrlila preporodne ideje. Zagorski dvorci, kurije i župni dvorovi (Marija Bistrica) bili su sastajališta preporodnih pristaša. Stoga je razumljivo što je Krapina još u XIX. st. prihvatila Gaja kao najistaknutijega Krapinca te mu u središtu grada 1891. dala podignuti spomenik, rad Ivana Rendića. Gajevim imenom naziva se i središnji gradski trg na kojem se spomenik nalazi. Trg objedinjuje glavne gradske ulice, od kojih jedna i sama nosi Gajevo ime. Tu se još nalaze kuća obitelji Gaj i rodna Ljudevitova kuća, u kojoj je 1966. uređen → Muzej Ljudevita Gaja. Gajevim imenom nazvana je i jedna od dviju krapinskih osnovnih škola (od 1965), a dugo vremena njegovo je ime nosila i krapinska tiskara. Neslužbeno se Gajevim domom nazivala i zgrada krapinskoga Doma kulture, nekadašnjega Sokolskog doma (koju danas koristi tvornica Kotka), izgrađenoga 1934. Povodom 200. obljetnice Gajeva rođenja u Krapini je 2009. održan znanstveni skup i u gradskoj galeriji postavljena izložba Gaj i njegovo doba. U ostalim zagorskim mjestima Gajevo ime nose osnovne škole u Mihovljanu i Zaprešiću te KUD i nogometni klub iz Mača.
LIT.: Radovi Instituta za hrvatsku povijest (tematski broj), 3(1973). • J. Horvat, Ljudevit Gaj: njegov život, njegovo doba, Zagreb 1975. • J. Vončina, Temelji i putovi Gajeve grafijske reforme, Filologija, 13(1985). • E. Murray Despalatović, Ljudevit Gaj i ilirski pokret, Zagreb 2016.
R.