Galović, Fran
Galović, Fran, književnik (Peteranec, 20. VII. 1887 – Radenković, Srbija, 26. X. 1914). Pučku školu pohađao je u rodnome mjestu, potom u Zagrebu Kraljevsku donjogradsku veliku gimnaziju. Na zagrebačkome sveučilištu studirao je slavistiku i klasičnu filologiju. Kao pripadnik mladohrvatskoga liberalnopravaškog omladinskog pokreta sudjelovao je u đačkome štrajku protiv bana Pavla Raucha, zbog čega je četvrti semestar (1908) studirao u Pragu. God. 1909. kao pričuvni kadet dodijeljen je 27. domobranskoj pješačkoj pukovniji u Sisku. Studij klasične filologije završio je 1913, a potom se zaposlio kao namjesni učitelj u Kraljevskoj II. realnoj gimnaziji u Zagrebu. Sljedeće je godine diplomirao i hrvatski jezik. Početkom rata mobiliziran je i u činu zastavnika upućen na srpsko bojište, gdje je poginuo kraj mjesta Radenković u Mačvi. Ostvario je opsežan, žanrovski, stilski i tematski raznolik opus, koji je Julije Benešić 1942–43. otisnuo u cjelini u deset knjiga. Objavljivao je u Hrvatskome pravu, Pobratimu, Narodnim novinama, Mladoj Hrvatskoj (urednik 1908–09. i 1911), Hrvatskoj smotri, Hrvatskom kolu, Književnim novostima, Savremeniku, Vijencu i Prosvjeti, potpisujući se različitim šiframa i pseudonimima (Hrvatski đak, Gledalac, Samotni putnik). Zanimao se za kazalište koje je posjećivao još od đačkih dana, a kao zagrebački student bio je stalni kazališni kritičar i kroničar. Njegovo dramsko stvaralaštvo, s ključnim društvenim i povijesnim temama, obilježeno simbolizmom, nihilizmom i groteskom, obuhvaća 30 tekstova (17 dovršenih, primjerice jednočinke Tamara i Grijeh, izvedene 1907; povijesna trilogija Mors regni, 1908; naturalistička seoska drama Mati i dramska vizija Pred smrt, obje 1916; salonska melodrama Valovi, 1944. i dr.). Pripovjedački mu se opus realizira u realističko-naturalističkoj poetici, s analizom psiholoških i moralnih problema likova koji predstavljaju ruralni mentalitet i sliku seljačkoga života (Marica, Genoveva, Jesenje magle, Robijaš), te u modernističkome pisanju, s uporištem u simbolističkoj poetici, usmjerenom prema prikazu građansko-intelektualne sredine (Začarano ogledalo, Ispovijed). Lirski opus sastoji mu se od pjesama na standardnome i na kajkavskome jeziku. Štokavske je pjesme pisao u stilu impresionističke (Hrid, Pod kestenima, U sutonu) i simbolističko-parnasovske manire (Zrcalo, Childe Harold, Predvečerje). Najčešće se služio tradicionalnim pjesničkim formama, osobito je volio sonet, a pjesme je često povezivao u cikluse (Moje selo, 1905; Četiri grada, 1913). S devet pjesama zastupljen je u znamenitoj zbirci moderna pjesništva Hrvatska mlada lirika (1914). Vrhunac njegova pjesničkoga stvaralaštva jest nedovršena kajkavska zbirka Z mojih bregov, zamišljena kao ciklus od 30 pjesama u četiri odjeljka (svaki je posvećen jednome godišnjem dobu: Pramalet, Leto, Jesen, Zima) od po sedam pjesama te s još dvije okvirne pjesme (posvetna i završna), no sadržava samo 22 pjesme. Za života nije objavio ni jednu pjesmu iz ciklusa; dvije pjesme, Crn-bel iMesečina, tiskane su 1917. u Savremeniku (br. 12), a tek je 1925. M. Krleža u Književnoj republici (br. 11–12) objavio ciklus u cjelini, koji je 1948. objavljen i u knjižnome izdanju. Kompozicija ciklusa određena je simbolikom godišnjih doba. Pisane zavičajnim kajkavskim idiomom 1913. i 1914. u podravskim, bilogorskim vinogradima, pjesme impresionistički oslikavaju idilične ugođaje i vedute peteranečkoga kraja, s dominantnim osjećajima smirenosti i zadovoljstva (V trsju, Klet, Višnje, Lastavice, Pod orehom, Crn-bel, Mesečina), ali zbog osjećaja prolaznosti, smrti i gubitka identiteta odražavaju i refleksivna stanja, obilježena baladičnošću i tjeskobnim raspoloženjima (V mraku, Stari grad, Međaš, Kum Martin, Pesma z drugoga brega, Kostanj). Najčešće su oblikovane od nekoliko rimovanih strofa, ponekad kombinacijom dužih i kraćih stihova, sa složenom ritmičkom organizacijom, što pjesmama daje melodičan prizvuk. Djelujući u doba hrvatske moderne, s prevladavajućom stilskom i žanrovskom raznolikošću, Galović je ostvario iznimno djelo hrvatske književnosti, a opredijelivši se za kajkavštinu, uz A. G. Matoša, D. Domjanića, a prije M. Krleže i Ivana Gorana Kovačića, bio je jedan od prvih obnovitelja hrvatske dijalektalne poezije XX. st. Nekoliko je Galovićevih pjesama uglazbljeno i za Festival kajkavskih popevki u Krapini, primjerice Mojemu ocu i Pijmo, bračo, vince (obje 1968), Pesma z drugoga brega (1972, 1992) i Crn-bel (1999).
LIT.: D. Detoni Dujmić, Fran Galović, Zagreb 1988. • J. Skok, Predgovor, u: F. Galović, Izabrana djela, Stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb 1997.
J. Lukec