Gisingovci

Gisingovci, velikaška obitelj njemačkoga podrijetla s posjedima u Ugarskoj i srednjovjekovnoj Slavoniji; jedna od triju osamostaljenih grana plemićkoga roda Héder (Gising, Hédervár i Köscke). Znatno su utjecali na političke prilike u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu potkraj XIII. i početkom XIV. st. te uspostavili čvrstu oligarhijsku vlast na području jugozapadne Ugarske i zapadnih dijelova savsko-dravskoga međurječja, uključujući sjeverozapadne i središnje dijelove Hrvatskoga zagorja. Na vrhuncu moći posjedovali su u 17 ugarskih i slavonskih županija oko 500 sela i 50 utvrda. Podrijetlom su iz Štajerske, gdje se na rijeci Muri nalazio matični posjed roda Héder sa sjedištem u utvrdi Wildon. Izravni su potomci njemačkih vitezova braće Wolfer (Volfger) i Héder (Heidrich, Hedrik), koji su sredinom XII. st. stupili u službu hrvatsko-ugarskoga kralja Geze II.

Ime su dobili po Güssingu (mađarski Németújvár) u Željeznoj županiji, u okolici kojega se nalazio njihov prvi zasvjedočeni posjed u Ugarskoj, dok se u mađarskoj historiografiji vode pod obiteljskim imenom Kőszegi, po posjedu Kiseg također u Željeznoj županiji, poslije glavnomu sjedištu obitelji. Uspon Gisingovaca započeo je s Wolferovim praunukom Henrikom II. (I.) Velikim (1228–1274), koji je bio palatin (1260–67), ban Slavonije (1260–70. i 1273–74) te ban Usore i Soli (1272–73). Kao jedan od najmoćnijih ljudi Kraljevstva sudjelovao je u sukobima Bele IV. i češkoga kralja Přemysla Otakara II. u Ratu za babenberšku baštinu (uz prekide 1248–60. i 1267–70), a poslije Beline smrti umiješao se u prijestolne ratove Arpadovića, isprva na strani hrvatskoga hercega Bele, kojega je 1273. pogubio nakon što je pristao uz novoga kralja Ladislava IV. Kumanca. Već iduće godine bio je na čelu protukraljeve koalicije pobunjenih ugarskih i slavonskih velikaša, koju su slomile kraljeve pristaše u Bakonjskoj šumi nedaleko od Stolnoga Biograda; u toj je bitki poginuo. Henrik je imao sinove Ivana I. (?–1308), Henrika III. (II.) (prije 1278 – poslije 1309. ili 1310) i Nikolu (spominje se 1264–99), koji su više godina obnašali dužnost ugarskoga palatina i slavonskoga bana, te Petra (spominje se 1275–89), koji je bio vesprimski biskup. Iako je 1286. propao kraljev pokušaj da suzbije širenje Henrikovih sinova, u sukobu s austrijskim vojvodom Albrechtom 1289. braća su bila poražena te su na duže vrijeme izgubili sve svoje posjede u zapadnoj Ugarskoj, zajedno s obiteljskim sjedištem Kisegom, te su težište svojega djelovanja prebacili u srednjovjekovnu Slavoniju. Kao odlučni protivnici posljednjega Arpadovića Andrije III. Mlečanina, Gisingovci su 1292. zarobili samoga kralja, nakon što je protiv njih poduzeo vojni pohod. Do potpunoga izmirenja s kraljem došlo je tek 1300, pri kraju Andrijine vladavine.

Početkom XIV. st. Gisingovci su se podijeli u četiri grane. Kad su se 1337. ponovno pobunili protiv kralja Karla I. Roberta, na njih je poslana vojska koju je predvodio ban cijele Slavonije Mikac Mihaljević, koji je, najkasnije do 1339, završio njihovo vojno slamanje. Poslije poraza članovi ogranka Perenstein odbili su se pokoriti pa su morali emigrirati u austrijske zemlje, a ostali su se podčinili kralju, koji je zaplijenio sve njihove utvrde i posjede prema austrijskim zemljama, uključujući i one u Hrvatskome zagorju, dok im je obiteljske posjede u Baranjskoj, Bodroškoj i Tolnskoj županiji ostavio. Na području Hrvatskoga zagorja Gisingovci su imali znatan imetak. U drugoj polovici 1260-ih stekli su veleposjed zagorskih knezova s utvrdama Belec, Oštrc, Krapina i Kostel, potom Vrbovečku županiju s istoimenom utvrdom, zatim 1274. posjede Buzadove grane ugarskoga roda Hahold s utvrdom Lobor te naposljetku potkraj XIII. i početkom XIV. st. veliki posjed vitezova ivanovaca na sjevernim padinama Ivanščice sa sjedištem u utvrdi Beli.

LIT.: M. Švab, Gisingovci, Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb 1998. • M. Karbić, Gisingovci: ugarsko-hrvatska velikaška obitelj njemačkog podrijetla, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 5(1999).

K. Regan