Glas Hrvatskog zagorja

Glas Hrvatskog zagorja, 1943.

Glas Hrvatskog zagorja, isprva s podnaslovom »list Odbora narodno-oslobodilačke fronte Hrvatskog zagorja«, koji se 1942–44. kao mjesečnik ilegalno tiskao na različitim lokacijama. Nakon višegodišnjega prekida bio je 1953–63. glasilo kotarskih odbora Socijalističkoga saveza radnoga naroda (SSRN) Klanjec, Pregrada, Krapina, Zlatar, Stubica i Ivanec (1953–55; od 3. broja 1953. bez kotarskoga odbora Stubica), Kotarskoga odbora SSRN Hrvatske za kotar Krapinu (1955–62) te Socijalističkoga saveza radnoga naroda zagorskih komuna (1962–63).

Za Drugoga svjetskog rata list je kao mjesečnik umnožavan u nakladi od 365 do 1600 primjeraka na ciklostilu u »Tehnici«, ilegalnoj partizanskoj tiskari koju je vodio F. Tuđman. Tiskara je u veljači 1942. iz Ministarstva domobranstva u Zagrebu premještena u Zagorje, u kuću Antuna Rožića u Požarkovcu kraj Velikoga Trgovišća, gdje su tiskane i umnožavane vijesti (uglavnom s Radija Moskva i Slobodne Jugoslavije) i drugi materijali potrebni za oružanu borbu u Zagorju. Uređivali su ga F. Tuđman (do siječnja 1943), potom Vlado Stopar (do ožujka 1944) te kratko Branko Lev. Raspačavala ga je mreža kurira. U teškim uvjetima, pod pokroviteljstvom CK KPH iz Zagreba i uz pomoć starijih suboraca Ede Leskovara i Josipa Tucmana, članovi uredništva, među kojima su bili i Dragutin Saili i M. Belinić, uspjeli su stvoriti glasilo popularno u narodu, podsjećajući na »ustašku i izdajničku djelatnost«. Kao politički agitator, mobilizator i organizator NOB-a u Zagorju, potičući oružanu borbu i objavljujući članke o političkim pitanjima (Najnoviji razvoj vanjskog i unutarnjeg političkog položaja i oslobodilačka borba hrvatskog naroda, 1942, 2), o stvaranju narodnooslobodilačkih odbora te omladinskih i ženskih organizacija (Omladina u borbi protiv fašizma, 1942, 3; Zagorska žena u borbi, 1944, 1), te o oružanim akcijama (Borbe i akcije naših partizana, 1942, 2), list je odražavao stanje i razvoj narodnooslobodilačkoga pokreta u Zagorju.

Nakon neuspjela pokušaja nastavljanja izlaženja glasilom Narodno-oslobodilačke borbe za Gornju Hrvatsku Naš put (izišao samo jedan broj 15. IV. 1944), list je pod geslom »Smrt fašizmu, sloboda narodu« obnovljen tek 1953. u Zagrebu. Mjesto izdavanja 1955. preseljeno je u Krapinu, a 1962. u Zabok. Glavni i odgovorni urednici bili su: Vladimir Stopar (1953–55), Đuro Plemenčić (1956–57), Stanko Strašek (1957–62) i Drago Vlahović (1962–63). Tiskan je kao mjesečnik u Zagrebu (u Vjesnikovoj tiskari od 1953) i potom u Varaždinu (u Narodnoj tiskari od 1957, a od 1962. u Novinskome izdavačkome i štamparskome poduzeću). U prvome broju 1953. V. Stopar u uvodniku podsjeća čitatelje da je kroz Glas od samih početaka izlaženja »govorila Partija narodu, pozivala ga na oružanu borbu«, a narod pisao »o svojoj ljubavi prema Partiji i drugu Titu, o svojoj riješenosti da oslobodi ovu zemlju i da kroz tu borbu izvojuje sebi bolji život«. Stalni suradnici lista bili su zagrebački novinari, društveno-politički i javni radnici iz Zagorja (Slavko Šinjak, Stjepan Iveković, Stjepan Jureković, Vinko Brlek, Ivan Jadan, Miško Balija i dr.), koji su pisali o razvojnim problemima, naporima, uspjesima i slabostima, o postignućima na političkome i kulturnome planu te o radu zagorskih poduzeća i rudnika, istodobno vodeći »oštru borbu protiv svih neprijatelja koji pokušavaju usporiti napore radnih ljudi u izgradnji socijalizma«. Objavljivane su pjesme (G. Krkleca, M. Radušića, M. Krleže, Ivana Gorana Kovačića, Nikole Pavića, Vladimira Nazora, Jure Kaštelana), kratke priče (V. Stopara, I. Strahonje), teorijski pregledni članci J. Živkovića (Ilirci i književni jezik, 1961, 1; Hrvatski i srpski pravopis od 1919. do 1945. godine, 1961, 4; Pisci Hrvatskog zagorja, 1961, 7), kolumne Ivice Gretića, privredne i političke vijesti, vijesti iz svijeta, kulture i sporta, omladinske vijesti i sl. Pratio se rad Saveza komunista i J. Broza, pojedini se članci (F. Tuđmana) i brojevi posvećuju NOB-u i partizanskim borcima (1954, 7), objavljuju se reprodukcije umjetničkih djela (K. Hegedušića, A. Augustinčića), a svaki od šest kotara izdavača imao je i svoju zasebnu rubriku lokalnih vijesti. Kad je 1962. Strašeka zamijenio profesionalni glavni urednik D. Vlahović, list je počeo izlaziti dvaput mjesečno, a zbog financijskih i organizacijskih poteškoća 1963. prestao je izlaziti (posljednji dvobroj 14–27. VII.). Cijelo vrijeme izlaženja, Glas je bio »okrenut radnom čovjeku« radi »ostvarivanja boljih uslova rada i života trudbenika« jer to je, smatrali su svi njegovi urednici, »sigurno jamstvo ostvarenju socijalističkih ideala«.

LIT.: V. Stopar, Zagorska tehnika, u: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog pokreta, 7, Beograd 1960. • D. Vlahović, Dvadeset godina »Glasa« (1942–1962), Glas Hrvatskog zagorja, 4. VII. 1962. • isti, Osvrt na kraju puta: »Glas« 1942–1963, Glas Hrvatskog zagorja, 27. VII. 1963. • A. Lj. Lisac, Periodička štampa Hrvatskog zagorja i Prigorja, Hrvatsko zagorje, 2(1970) 1–3. • Hrvatsko zagorje u revoluciji, Zagreb 1981.

I. Klobučar Srbić