Gluščić, Franjo

Gluščić, Franjo (Gluschich; Ferenz, Franciscus, Franciscus Aloysius), svećenik i književni mecena (Samobor, 1689 – Bednja, 10. VII. 1758). Točan datum Gluščićeva rođenja nije poznat, V. Noršić (2005) navodi 1689. godinu, a u Matici krštenih župe Samobor zapisano je da je kršten 30. IV. 1690. Početne nauke završio je u Samoboru, filozofiju studirao u Zagrebu, a bogoslovlje u Grazu, gdje je i doktorirao filozofiju te stekao bakalaureat bogoslovlja. Gj. Szabo spominje njegovo školovanje u Bologni. Za svećenika ga je zaredio zagrebački biskup Mirko Esterházy. Kao mladi svećenik postao je u Klenovniku kućnim kapelanom grofovske obitelji Batthyány i informatorom njezinih sinova, a poslije je radio kao vjeroučitelj u isusovačkoj školi u Varaždinu. Početkom 1725. došao je kao župnik u Voću, gdje je ostao samo godinu i dva mjeseca. Sljedeće godine grof Ivan Drašković predložio ga je za župnika u Bednji, te je 10. V. svečano uveden u bednjansku župu, gdje je ostao do smrti 1758. Još prije 1746. imenovan je apostolskim protonotarom. Kao učen i savjestan svećenik mogao je zauzimati važna mjesta u crkvenoj hijerarhiji, ali za tim nije težio pa je cijeli život obavljao svećeničku službu. Za župnikovanja u Bednji bio je vrlo aktivan u uređenju župne crkve, koju je dao povisiti i umjesto stropa sazidati svod, a njegovom zaslugom crkva je izvana i iznutra ožbukana i pobijeljena te je u njoj postavljen kameni tarac. Kupio je i nove orgulje te postavio tri oltara: sv. Roka, sv. Valentina i sv. Izidora. Brinuo se i za područne kapele. U kapeli Sv. tri kralja dao je načiniti svod u lađi mjesto trošnoga tabulata, a 1752. postavio je kamen temeljac kapele Sv. križa ispod Trakošćana koju je podignuo grof Josip Kazimir Drašković. Obnovio je i kapelu sv. Vrbana u Šaši, dao joj podići novi drveni toranj, a za kapelu sv. Petra u Cvetlinu nabavio je srebrni pozlaćeni kalež i dva pokrajnja oltara, sv. Ane i sv. Fabijana i Sebastijana. Pomagao je i različite bratovštine (bio je član bratovština muke i smrti Isusove u Zagrebu, sv. Rozalije u Ivancu, sv. Josipa u Lepoglavi itd.), varaždinske franjevce i lepoglavske pavline, a osobito se brinuo za bednjanske župljane. U književnoj historiografiji spominje se i kao mecena isusovca Jurja Muliha, koji to i navodi u drugome izdanju svoga djela Zakon bratinstva (1746). Pavlin H. Gašparoti u četvrtome dijelu svojega opsežnog hagiografskog zbornika Cvet sveteh (1761) donosi nekrolog Gluščiću u kojem hvali njegove vrline, rad, pobožnost, darežljivost i poniznost. Književni povjesničari F. Galinec (1934) i O. Šojat (1984), pozivajući se na Gašparotija, navodili su Gluščića i kao mecenu Mulihova katekizma Posel apostolski (1742), iako Mulih u predgovoru navodi da je djelo izdano uz pomoć zagrebačkoga biskupa J. Branjuga. Gašparoti je, naime, htio reći općenito da je Gluščić bio mecena Mulihovih katehetskih djela, a ne da je bio mecena spomenutoga katekizma (Ivan Fuček). Ipak, Gluščić je sudjelovao u troškovima izdavanja drugih Mulihovih djela, primjerice Zrcala spovednoga (1742), pa ne valja isključiti ni njegovo financiranje Posla apostolskoga, izdavanje kojega je, s obzirom na voluminoznost (dva sveska), kožni uvez i sl., zasigurno bilo vrlo skupo.

LIT.: H. Gašparoti, Cvet sveteh, 4, Beč 1761. • F. Galinec, »Tko je bio književni mecena Mulihov?«, Narodna starina, 1934, 34. • O. Šojat, »Cvet sveteh« Hilariona Gašparotija (1714–1762)«, Croatica, 1984, 20–21. • I. Fuček, Juraj Mulih. Život i djelo, Zagreb 1994. • V. Noršić, Povijest župe sv. Anastazije u Samoboru, Zagreb 2005.

J. Lukec