golubovečki ugljenokopi

golubovečki ugljenokopi, rudnici mrkoga ugljena na području Staroga i Novoga Golubovca, dijela ugljenonosne zone koja se proteže u smjeru zapad–istok, od rudnika u Sloveniji preko Pregrade, Krapine i Radoboja do Zajezde i Ivanova Polja (Ljubeščica). Ugljenonosni bazen zauzimao je površinu od 3–4 km², a dubina zalijeganja slojeva bila je do 400 m. Nagib slojeva iznosio je 25–60°. Rudnik u Novome Golubovcu imao je četiri ugljenonosna sloja, od kojih su tri bila pogodna za iskorišćivanje, dok je rudnik u Starome Golubovcu imao šest ugljenonosnih slojeva. Ugljen je bio dobre kakvoće (kalorična vrijednost mu je 5500–6000 kcal/kg), no zbog velike tektonske poremećenosti bilo je mnogo jalovih proslojaka, što je otežavalo iskorišćivanje. U Novome Golubovcu eksploatacija ugljena započela je 1875, kada je grof Jakšić otvorio nekoliko manjih jama kod Sv. Jakoba i u centru Novoga Golubovca, a u Starome Golubovcu 1876. Rudača se u rovovima prevozila vagonetima koje su isprva vukli konji, a poslije mala lokomotiva. God. 1890. izgrađena je željeznička pruga normalnoga kolosijeka Varaždin–Novi Golubovec s odvojkom do jame Sv. Jakob i uskotračnom prugom između rudnika u Starome i Novome Golubovcu (1921), što je omogućilo jednostavniji i efikasniji prijevoz ugljena do velikih potrošača – željeznice i varaždinske industrije. Novi Golubovec često je mijenjao vlasnike: dioničarska društva u stranome i domaćemu vlasništvu, privatni poduzetnici i banke. God. 1939. zapošljavao je 1200 radnika i godišnje proizvodio 88 690 tona ugljena. Bio je jedan od malobrojnih rudnika koji su radili i za Drugoga svjetskog rata. I rudnik Stari Golubovec često je mijenjao vlasnike, a rad se povremeno prekidao zbog financijskih teškoća ili stečaja (1925–29, 1936). Partizani su ga 1943. onesposobili za rad. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova u golubovečkim su ugljenokopima zabilježeni mnogobrojni štrajkovi zbog niskih nadnica, neredovitih isplata i teških uvjeta rada. Radi zaštite svojih prava radnici su 1920. osnovali Radničku socijalističku organizaciju. Nakon Drugoga svjetskog rata oba rudnika postala su državno vlasništvo, prvo kao Golubovečki rudnici (od 1946; sjedište u Golubovcu), potom Golubovečki ugljenokopi; 1945. zapošljavaju 445 radnika i proizvode 18 400 tona ugljena. Poduzeće Golubovečki ugljenokopi upravljalo je i kamenolomom i vapnarom u Očuri, te povremeno ugljenokopima u Krapini, Pregradi, Radoboju i Malome Taboru. Najveći potrošači ugljena golubovečkoga bazena bili su industrija (65 %) i željeznica (30 %). Iako su ispitivanjem ugljenonosnih slojeva 1955. utvrđene znatne zalihe ugljena, u proizvodnji su se zbog visokih troškova i zastarjele opreme bilježile sve veće teškoće (1951. proizvedeno je 76 076 t, 1963. god. 64 100 t, a 1967. samo 29 024 t ugljena) pa se smanjivao i broj radnika (1955. bilo je zaposleno 1068, a 1967. samo 539 radnika). Sanacija rudnika započela je 1969, a službeno su zatvoreni 1971. Radnici su potom zaposleni u zamjenskim pogonima – betonari i tvornici lakih strojnih dijelova.

LIT.: J. Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, Zagreb 1924. • A. Jembrih, Eldorado mrkog ugljena u Novom Golubovcu krajem 19. i u 20. stoljeću, Hrvatsko zagorje, 17(2011) 1–4.

M. Melem-Hajdarović