gornjostubički plemićki distrikt

gornjostubički plemićki distrikt, srednjovjekovna i novovjekovna skupina manjih plemićkih posjeda na sjevernim obroncima Medvednice sa središtem u okolici Gornje Stubice po kojoj nosi ime. Obuhvaćao je obronke Medvednice od medvedničkoga hrpta na jugu sve do rijeke Krapine na sjeveru te područja današnjih naselja Huma Stubičkoga, Gornje Stubice i Dubovca. Na sjeveru je graničio s vlastelinstvima Komor (Bedekovčina) i Oštrc, na istoku s bistričkim vlastelinstvom, na jugu s plemićkim posjedima Zagrebačkoga kaptola, a na zapadu sa susedgradsko-stubičkim vlastelinstvom.

Nastao je na srednjovjekovnome stubičkome prediju, koji se najkasnije od kraja XII. st. nalazio pod vlašću ugarskoga roda Aka. Njegovo oblikovanje u samostalni plemićki distrikt započelo je 1342. diobom posjeda Arlandijeve grane roda Aka između Nikole III. Susedgradskoga i Nikole IV. Gornjostubičkoga, kojom su se Arlandiji podijelili na gornjostubičku (de Felseo Ztubicza) i susedgradsko-donjostubičku granu (de Zomzd). U toj podjeli Nikoli IV. pripala je većina obiteljskih posjeda u okolici Gornje Stubice, a konačna podjela među njihovim nasljednicima po ženskoj lozi provedena je 1482. sporazumno pred Zagrebačkim kaptolom. To je prvi dokument u kojem se i nasljednici gornjostubičkih Arlandija javljaju pod sintagmom gornjostubički plemići (nobiles de Superiori Ztubicza), a svijest o zajedničkome podrijetlu od gornjostubičke grane Arlandija još će više doći do izražaja u XVI. st., zbog čega će se Gornja Stubica u izvorima pojavljivati kao poseban plemićki distrikt na čelu kojega se nalazi zajednički predstavnik. Ovoj zajednici plemića na području Gornje Stubice pripadale su obitelji Ljubša, Raškaj, plemići od Brokunove gore, Britvić, Bošnjak, Blaškon, Gorazda, Dorgy, Petričević te nekoliko obitelji koje kao obiteljsko ime nose plemićki pridjevak Stubički.

Distrikt se sastojao od niza manjih naselja i zaselaka okupljenih u manjim plemićkim posjedima te u nekoliko većih posjeda, središta kojih su bila u plemićkim kurijama Gornja Stubica (curiam Felso Ztubicza) i Sveti Juraj (curiae paternae Sz. György) te u utvrdi na brdu Samci, koje su ruševine sačuvane unutar arhitektonskoga sklopa baroknoga dvorca Oršić. Glavna gospodarska grana na području distrikta bilo je vinogradarstvo, koje je nosilo više od polovine prihoda ukupne poljoprivrede, dok se ostalo odnosilo na uzgoj pšenice i raži te uzgoj stoke (posebice svinjogojstvo). Početkom XVII. st. taj se omjer još više povećao u korist vinogradarstva, koje je donosilo gotovo sve prihode s gornjostubičkih posjeda. Po sačuvanim popisima poreza iz XV. i XVI. st., ubrajao se među manja i srednje naseljena plemićka dobra u Banskoj Hrvatskoj. Od XV. st. nalazio se u desetinskome kotaru Glavnica (Cultellus de Glawnicza). Iako se distrikt nije izravno nalazio na smjerovima kojima su Osmanlije prodirali prema zapadu, ipak je dio podložnika vlastelinstva otišao u sigurnije krajeve zbog čega se broj stanovnika i naselja na vlastelinstvu potkraj XV. i u prvoj polovici XVI. st. smanjio, a do oporavka je došlo potkraj XVI. i u XVII. st. Distrikt je prestao postojati 1848. ukidanjem kmetstva, a njegovo područje pripojeno je stubičkome kotaru Zagrebačke županije.

LIT.: J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • L. Dobronić, Po starom Moravču, Zagreb 1979. • J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980. • N. Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb–Koprivnica 1994. • B. Čičko, Stubica u srednjem vijeku, u: G. Horjan (ur.), Osam stoljeća Stubica, Gornja Stubica–Donja Stubica 2009.

K. Regan